Stočar Ermin Softić ukazuje: Domaći proizvodi daleki zbog lošeg puta

Tridesetsedmogodišnji Ermin Softić iz Sušice, sela udaljenog od Bijelog Polja više od četrdesetak kilometara, odrastao je uz rad na poljoprivrednom gazdinstvu svoje porodice, pomažući roditeljima i usvim poslovima.

Tako je razvio ljubav prema poljorivredi kojom se danas bavi. I dok njegovi vršnjaci sve češće odlaze sa sela u bijeli svijet, on se u zavičaj vratio iz inosttranstva.

– Poljoprivredom se bavim od malih nogu, time su se bavili moji roditelji, tako da sam uz njih radio sve što je bilo potrebno. Prvo sam pomagao, a onda sam preuzeo obaveze. Posljednjih pet godina aktivno se posvećujem proizvodnji, uzgoju 15 krava, oko 50 ovaca i proizvodnji mesa, pa u ponudi imam pršute, sudžuk, kulen, ali i mlijeko, sir i kajmak – priča naš sagovornik.

Svjesni smo izazova sa kojima se susreću poljoprivrednici, svakog dana ih je sve manje, a država čak i ne nudi rješenje. Loša putna infrastruktura dodatno otežava plasman proizvoda na tržište. To je i najveći problem ne samo Sušice već i ostalih okolnih sela, nadaleko poznatim po dobrim stočarima i proizvodnji sira.

– Bavim se proizvodnjom, ali teško je plasirati proizvode kada kupci ne mogu doći do mene. Put do grada mi oduzima dva sata, trošeći gorivo i često ostajem bez značajne zarade. Zbog loše putne infrastrukture, moram se osloniti na prodaju privatno, prijateljima, komšijama, ili preko preporuka. Vjerujem da ljudi prepoznaju domaće i kvalitetno, jer su moji proizvodi isključivo prirodni, bez aditiva i konzervansa – naglašava Softić.

Ermin ističe da bi podrška države mčladim poljoprivrednicima trebalo da bude značajnija, i da su subvencije za poljoprivrednike zapravo simbolične. On ističe važnost podrške u zajednici, gdje se međusobno podržavaju, dijelići resurse i pomažući jedni drugima u poslovnim poduhvatima.

Broj đaka prepolovljen

Trend iseljavanja i odlaska sa sela je porastao, a u prilog ovoj tvrdnji govori podatak da se za samo četiri-pet godina broj učenika u seoskoj školi smanjio skoro duplo.
– Ne vidim ni želju kod mladih da ostanu, škola u Sušici je ranije brojala oko 150 učenika, a sad ih nema ni 70 sa područnim odjeljenjima Ličine, Negobratina i Đalovića. To je bilo prije nekoliko, ali se dosta ljudi odselilo iz razloga što je težak život i što nadležni ne čine ništa da nam život na selu olakšaju – navodi mještanin Sušice.
Softić je jedan od rijetkih koji se iz inostranstva vratio u selo kako bi nastavio porodičnu tradiciju i bavio se poljoprivredom.

– Išao sam u inostranstvo da radim, bio sam u Njemačkoj, ali sam se ipak vratio. Vratio sam se jer nisam mogao roditelje da ostavim ovdje, nisam mogao da zauvijek napustim rodno mjesto, svoje ognjište – kazao je Softić.

Naš sagovornik smatra da bi se sanacijom puteva na selu rješili osnovni problemi, ujedno bi to zadržalo mještane da ostanu, nove generacije da nastave da se bave poljoprivredom i stočarstvom.

(Dan)