REŽIMSKA FARSA I LISICE NA RUKAMA POSLANIKA!
prof. dr Dragan Koprivica
Da je Crna Gora sa svojim faraonom postala pustinjska fatamorgana, to ne treba posebno dokazivati. Tome su doprinijele najnovije drakonske policijske mjere povodom incidenta u Skupštini zbog oštrijih verbalnih duela, kakvi se u daleko žešćem obimu dešavaju u mnogim, i mnogo većim zemljama, pri čemu u našem Parlamentu niko nikog čak ni prstom nije taknuo!
Politikom svršenog čina, svih sedamnaest poslanika DF-a, bez skidanja imuniteta, urgentno su poslati u zatvor. A među njima i dame, poslanice, kao i lideri opozicije, Andrija Mandić i Milan Knežević. A njih dvojica su u petak veče iz „Marice“, kao u vremenima diktature Pinočea, uz jako policijsko obezbjeđenje, nakon poslanika Miluna Zogovića, takođe sa lisicama na rukama, i to stavljenim na leđa (!), uvođeni u Sud.
Da čovjek ne povjeruje u kojoj zemlji nasilja i pravnog bezobrazluka živimo, uz pokušaje ponižavanja poslanika, predstavnika naroda. Da farsa bude veća, s režimskih otužnih portala je krenula naručena hajka plaćenih pljuvača, koji su priskočili da svojim ciničnim komentarima pripomognu liku i djelu velikog Vođe, za spas pravne države, koju je upravo on i upropastio.
Crna Gora je danas po pitanju građanskih i političkih sloboda otužna destinacija uz jeftinu glumu režimskih moćnika koji se uz partijsku ikonografiju beskrupulozno poigravaju i sa ikonama. Spremni da udare i na Boga radi novca na privatnim računima, jer su takvima inostrane banke najbolje bogomolje, i oltar sveti pred kojim su svi zakleti.
Niko nije naivan u Crnoj Gori da ne vidi kako režim brani državu samo u okviru svojih ličnih privilegija, i da je riječ o tzv. „džepnom patriotizmu“. Uz jeftinu glumu dušebrižnika, koji se osičijaše za spas i opstanak zemlje. A koju pred domaćom i inostranom javnošću uspješno degradiraju. I prave se kao da nijesu odavle, iz zemlje, koja je dužna svega nekolike milijarde, koja ide u nova i nova zaduživanja, zemlje u kojoj cvjetaju korupcija, mito, nepotizam, privatni i državni kriminal, nerasvijetljena politička i druga ubistva, i druga „dostignuća“ režimske Crne Gore.
Uz sve to, mnogi iz sadašnje vlasti i dalje su djeca sreće. Jeste da ih čekaju vazda spremne međunarodne optužnice, ali su im one istovremeno i najbolja zaloga za podršku stranih nalogodavaca. Sve dok strani moćnici u jednom trenu ne zaključe da su im takvi vazali potrošeni, pa ih puste niz vodu.
Zato i imamo virtuelnu, farsičnu Crnu Goru, zemlju zamjene teza i jeftine glume spasilaca države, koju unazađuju, i građane pritom sukobljavaju radi profitiranja na njihovim nesuglasicama. Ali se stiče sve jači utisak da su, uz svu ovještalu retoriku, vlasnici privatne Crne Gore ovog puta pogubili kompase, pa otvoreno srljaju protiv naroda, vjere i nacije, da bi zadržali privatni atar pod kontrolom.
Ali se zbog te i takve osionosti dešava nešto neuobičajeno. Ohrabreni mafijaškim i policijskim krugovima, moćnici su ovog puta toliko prekardašili da su se smučili građanima. Postali degutantni i brojnim policijskim službenicima, koji samo zbog hljeba s devet kora i dalje ćute.
Ali svijetli primjer policajca Miloja Šćepanovića, koji je nakon tri decenije staža dao otkaz nakon protesta u Nikšiću, ne želeći da batina svoje sugrađane, ostaje kao dokaz vrhunskog profesionalizma i građanske svijesti u novijoj istoriji Crne Gore. Primjer, koji se nikad ne smije zaboraviti. Očito je riječ o čovjeku koji je, upravo iz poštovanja prema časnoj policijskoj uniformi, uniformu i vratio. Iako dobro svjestan da pred njim stoje brojni finansijski problemi.
A time njegov časni čin ima i posebnu vrijednost. Jer tako rade pravi Crnogorci. A možda ovaj primjer čojstva ne ostane usamljen. Da je sreće, kao što nije, Miloje Šćepanović bi od ministra policije dobio orden za poštovanje časne policijske uniforme.