Lavež kerbera sa budvanskih ulica

Piše: Marko Kentera, bivši predsednik UO, selektor i direktor JU Grad teatar i TV Budva

Juče je bio dan kada je zaglušujuća tišina, ćutanje velikog broja predstavnika građana, “ubila” jedan cijeli grad.

Ovog puta je taj gradski i ljudski sunovrat bio možda čak i teži i dublji nego ikad do sad.

Dio odbornika Skupštine opštine Budva se, dok su ostali ćutali, obrušio na najprimitivniji i najbrutalniji način na direktoricu naših muzeja Luciju Đurašković. To su uradili (ne)ljudi služeći se najgorim mogućim uvredama, uličarskim dobacivanjima, iznošenjem lažnih tvrdnji što se nikada u istoriji ove skupštine nije desilo na tako užasan način.

Davno je Vladeta Jerotić rekao svoju čuvenu rečenicu, vrlo aktuelnu ovih dana i mjeseci u Budvi: ‘’Čovek je fantastično biće. Kad je stvaralac pa ima fantaziju – milina. A kad nije stvaralac, a ima fantaziju, onda mi lečimo.’’

Sa žaljenjem konstatujem da je Budva prepuna fantazija koje spadaju, nažalost, u te za liječenje i neki od kandidata za to bili su vrlo prisutni na sceni juče u našoj lokalnoj skupštini.

Lucija je grčka riječ koja znaci svjetlost. Nama je prijeko potrebna svjetlost u gradu koji već tridest godina prolazi kroz adske tunele, povučen mnogim silama nečasti, kerberima današnjice, koji žele da nas zarobe u svojim tminama neznanja, divljaštva i ljudskog sunovrata.

Činjenica da su napade na Luciju Đurašković uradili kako odbornici tako i neki visoko pozicionirani službenici opštine, bez da ih rukovodstvo same Skupštine spriječi u tome, daje cijeloj priči još ružniji ton. Ti napadi na Luciju su započeli anonimnim saopštenjem i prijetnjama i uvredama grupe budvanskih NVO prije nekoliko dana te je nekako “logičan” nastavak bilo ovo danas.

Građani znaju da preko četrdeset godina u Budvi postoji osoba koja isijava dobrotu i sveznanje, kako joj i samo ime govori, i koja tiho, gotovo nečujno, i noseći uvijek znanje sa sobom da ga podijeli sa drugima, izgrađuje najvažnije ustanove i kapitalne projekte kulture. Pored Miroslava Luketića, Jova Ivanovića, Branislave Liješević i Mile Baljević Budva nažalost u tom periodu nije imala još mnogo tako savršenih poslanika kukture koji daju sve gradu, ne zadržavajući ništa za sebe, ponosno izgrađujući, i onda kada je to bilo užasno teško, temelje na kojima počiva svaki pravi grad.

Dobro je poznato da se, u zapadnom hrišćanstvu, vjeruje da se u najtamnijim noćima, kad je najhladnije, javlja Lucija, djevojka sa krunom od gorućih svijeća da obasja domove i unese toplinu u njih. Sve to mi se čini kao najbolja metafora za sve ono što smo vidjeli juče.

Lucija Đurašković je dakle jedna od najvažnijih osoba budvanske kulture, dama koja je cijeli svoj radni vijek pa i život dala za razvoj kulture Budve. Dovoljno je reći da je ličnim zalaganjem uspjela da otvori Muzej grada Budve prije 20 godina i da je za to bila nagrađena najvećom evropskom nagradom – Zlatna jabuka a to su promili onoga što je Lucija uradila za sve nas.

Ona je danas, kao i mnogo puta do sada, uspjela da se izbori i da pobjedi, ne ponizivši se. Kao da je bila vođena onom čuvenom Ibzenovom rečenicom “Najjači čovjek na svijetu je onaj koji je sam”. Međutim ta sama osoba borila se danas za čitav jedan grad!