Što je slabiji Milov DPS, stabilnija je Crna Gora

Za BORBU piše doktor političkih nauka, profesor Vladimir Pavićević

Svjedoci smo da je u Crnoj Gori u toku proces stabilizacije političkih prilika i to je sa stanovišta interesa najvećeg broja ljudi koji žive ovdje odlična vijest. Brojni su faktori koji su doprinijeli ovom procesu, ali jedan faktor se može izdvojiti kao ključni – ni formalni ni suštinski uticaj Đukanovićevog DPS na politiku u Crnoj Gori nikada u periodu obnovljenog višestranačja nije bio slab kao što je to danas.

Za kretanje radikalizovanog DPS-a silaznom političkom putanjom najodgovorniji je Milo Đukanović. Umjesto da se kao gubitnik na parlamentarnim izborima 2020. godine povuče sa čela partije, organizovao je novo i to faraonsko postavljenje samoga sebe na mjestu predsjednika DPS-a. Epilog takve greške znamo – na izborima za predsjednika Crne Gore ubjedljivo je izgubio i time je na dugi rok DPS-u odredio sudbinu političkih gubitnika.

Nedavno je napravio novu grešku. Umjesto da procese nutarstranačkog odlučivanja o novom rukovodstvu stranke potpuno oslobodi sopstvenih uticaja, on je nacrtao ko će u novom rukovodstvu da bude ko i tako svima poručio da je u suštini stranka i dalje njegova. I ptice na grani dobro znaju da je saradnja sa Milovim DPS-om u postđukanovićevskoj Crnoj Gori i štetna i nemoguća.

Iako će mnogima to da zvuči sumnjivo, istina je i da je svojim djelovanjem u poslednjih nekoliko mjeseci Milojko Spajić doprinio stvaranju uslova da stabilnost postane jedna od kategorija kojima možemo da opišemo stanje politike u Crnoj Gori. Jednom odlukom je tome naročito pomogao – prihvatanjem kompromisa koji je značio da će skupštinsku većinu koja podržava njegovu vladu da čini i koalicija Za budućnost Crne Gore.

 

Takvu odluku trebalo je odmah po tridesetoavgustovskom trijumfu da donese Zdravko Krivokapić, ali on nije bio ni razborit ni odvažan da bi tako postupio. Namjera Dritana Abazovića je bila da se fazno ide ka ovakvom kompromisu, ali njegova vlada nije potrajala. Iako ni njemu to nije lako palo, Spajić je, ipak, napravio korak koji prethodnici nijesu i kojim je dodatno usmjerio Crnu Goru ka stabilnosti.

Na mjestu su i one refleksije da je uoči formiranja njegove vlade Spajićeva želja bila da izbjegne koaliciju Za budućnost Crne Gore u vlasti. Međutim, teško da će istorija mnogo teksta posvetiti ličnim Spajićevim sentimentima o koaliciji Za budućnost Crne Gore ili bilo kojem drugom političkom pitanju.

Istorija će da se bavi političkim posledicama njegovih odluka, a za svakoga ko racionalno posmatra dešavanja u crnogorskoj politici jasno je da je stabilizacija političkih prilika jedna od njih. Ukoliko efikasno obavi i rekonstrukciju vlade i u nju uvede političke autoritete iz Kneževićeve Demokratske narodne partije, Spajić će učvrstiti ovaj kurs ka idealu stabilne Crne Gore.

Ukoliko bi neko napomenuo da i danas postoje brojne afere, da su politička prepucavanja nadmašila po volumenu i prepirke iz Milove ere, mogli bismo samo reći da je to tačno. Ali, uz jednu ogromnu razliku. Sve što ovih sedmica i mjeseci slušamo kao dio političkih rasprava više liči na dječja posla nego na ozbiljnu konfrontaciju političara koji brane svoja načela i vrijednosti.

 

Dovoljno je da se sjetimo kako je teškim podjelama Milo Đukanović stvarao duboki jaz između građana Crne Gore pa da nam bude jasno da su Milova i postđukanovićevska era neuporedive. Milov DPS je polovinu svojih građana tretirao kao neprijatelje svoje države, dok danas nema ni jednog jedinog građanina koji je od svoje države tretiran kao prijetnja zbog etničke, nacionalne ili vjerske opredijeljenosti.

Milov DPS je mogao da upravlja samo nestabilnom Crnom Gorom. To je državu činilo slabom. Trideseti avgust je omogućio pretpostavke da se snaži država, sa stabilnošću kao svojim najjačim stubom. Ali još jedna napomena je relevantna za ovu temu – sve dok znamo da Milo upravlja DPS-om, ta stranka neće imati nikakvu šansu da povrati kakav takav uticaj. Zato mu treba poručiti – ne daj se Milo, samo naprijed, sve dok  ekstremizovani i politički štetni DPS ne izgubi bilo kakav relevantni uticaj. Politički kolaps Milovog DPS-a značiće da šansu ima Crna Gora.