Nekadašnja poslanica iz Finske: Račak je bio provokacija da bi se bombardovala Jugoslavija

Nad Srbima je tokom prošlog vijeka izvršen genocid, a lažne optužbe da ste činili zločine u vrijeme raspada Jugoslavije deo su kampanje velikih sila kako bi opravdale svoje osvajačke ciljeve.

Ovo u razgovoru za „Vesti“ kaže profesorka Pirko Turpeinen, ugledni psihijatar i nekadašnja funkcionerka finskih socijademokrata.

Turpeinenova je bila poslanica finskog parlamenta, ali i stručni saradnik u Komisiji za ispitivanje torture i kršenja ljudskih prava Savjeta Evrope.

U javnosti je postala poznata po podršci generalu Ratku Mladiću o čemu je napisala i knjigu, a uveliko završava novu studiju u kojoj se bavi nizom događaja koji su obilježili raspad SFRJ. Među njima je i slučaj Račak, koji je prije dvije decenije bio i povod za agresiju NATO na Srbiju.

Zahvaljujući vašoj koleginici Helen Ranti, u svet je otišla „istina“ o srpskom zločinu u Račku?

– Ne smatram Helenu Rantu za koleginicu. Riječ je o zubarki koja ne govori istinu. Slučaj Račak je veoma važan zato što je u pitanju bila provokacija da bi bombardovali Srbiju. Ali to je bila samo jedna u nizu provokacija nad vašim narodom. Zato će moja sledeća knjiga biti istorija holokausta i genocida nad Srbima, kako tokom Drugog svjetskog rata, tako i u vrijeme ratova devedesetih i NATO okupacije Kosova.

Ipak, Vlada Finske je tada imenovala Rantu kao dio stručnog tima?

– Na poziv Slobodana Miloševića da pošalju stručan tim koji bi utvrdio okolnosti stradanja pojedinaca u Račku, finsko Ministarstvo spoljnih poslova je iz nekog razloga imenovalo Helenu Rantu, a ne, recimo, profesora Anti Pentila, vrsnog medicinskog forenzičara. Problem je što Ranta nije bila kompetentna da utvrdi činjenice. Njena odgovornost je u stvari bila da poruči autopsijske izvještaje koje su sačinili patolozi, ali ni to nije uradila. Umjesto toga, ona je rekla ono što joj je instruisano da kaže od finskog i njemačkog ministarstva spoljnih poslova. Ono što je ona izgovorila nema blage veze sa istinom.

Istina je kasnije ipak objelodanjena?

– I pored činjenice da su rezultati obdukcije bili sakriveni, dvije godine kasnije, stručnjaci, među kojima i profesor Pentila, imali su prilike da prouče tu dokumentaciju i objave nalaze u naučnom žurnalu. Riječ je o žurnalu mojih kolega, stručnjaka forenzičke medicine. Pokazalo se da su Ranta i njene kolege izdali istinu.

Do kog zaključka ste došli istražujući ovaj slučaj?

– Medicinske činjenice i podaci o policijskoj akciji u pokušaju da izbaci teroriste iz sela, nikada nisu bili skrivani, već transparentni. Uostalom, u to su mogle da se uvjere brojne TV ekipe, posmatrači Oebsa… Svi su bili prisutni tako što ih je upravo srpska policija pozvala da se svojim očima uvjere u ono što se odigralo u Račku, 15. januara 1999.

Kome i zašto je bio potreban Račak?

– SAD i Njemačka, zajedno s drugim zemljama NATO, planirale su okupaciju čitave Jugoslavije. Uostalom, to nedvosmisleno pokazuje i Aneks B Sporazuma iz Rambujea. Ali predsjednik Milošević je bio opredijeljen za poštovanje međunarodnog prava i ustava svoje zemlje zbog čega nije mogao da prihvati takvu okupaciju Srbije. Podsjetiću da su zemlje, članice NATO, prethodno ekonomskim sankcijama već ucjenjivale Jugoslaviju i te ucjene su trajale od 1992. Međutim, zemlja je opstajala. Zato države NATO nisu više vidjele alternativu svom planu osim da fizički osvoje prostor bombardovanjem. SAD su htjele da naprave vojnu bazu na Kosovu i to su i uradile.

Da li ste upoznati da je na Kosovu jedan Srbin osuđen zbog negiranja navodnog zločina u Račku?

– Nije mi to poznato, ali me i ne čudi. Na Kosovu i ne postoji pravno društvo. Zločini prolaze nekažnjeno, a Sud za zločine OVK u Hagu ne funkcioniše dobro. Zapravo etničko čišćenje Srba se nastavlja i nije ni čudo što negiranje istine dominira u ovom slučaju.

Može li se i na koji način ta istina promijeniti?

– Propaganda dominira zapadnim zemljama. Ima puno naučnih dokaza i knjiga koje prenose istinu, međutim, preovlađuje propaganda medija NATO, koja je već stigla i u filmsku industriju, literaturu i sport. Srbima je potrebno da se čuje njihova strana, kroz filmove poput onog o Jasenovcu ili nastupa uglednih ličnosti, kao što je nobelovac Peter Handke.