Sramota Crne Gore: Tri pogibije u jednom danu, a država nije proglasila Dan žalosti!

piše: Dražen Živković

Dvije tragedije i tri mlada izgubljena života. U jednom danu, u dva događaja, u razmaku od samo nekoliko sati. Stradali su policijski službenik Milutin Leković, i dva mladića Marko Lazarević i Miljan Bobičić. Tragedija za državu, a ne samo za porodice.

I ni to nije bilo dovoljno da ova država proglasi Dan žalosti, za tri nevino izgubljene, mlade glave. Opet je država, ista ona čiji se čelni ljudi busaju u junačka prsa da je napad na policajca napad na državu, zakazala i polazala nezrelost. Morala je država još juče da proglasi Dan žalosti. To je najmanje što je morala da uradi. Ali, nije. I opet je država ta koja je zakazala. Ta ista držva koja hoće da zavodi red i kažnjava ko ne ustaje na himnu. Ta ista država koja hiće da disciplinujen Crkvu. Hoće da kažnjavaju i otimaju, a pali su na ispitu čojstva i humanosti.

Danas je već kasno da reaguju. Tužno je, tragično i žalosno, da se svi utrkuju iz vrha države u telegramima porodici nastradalog policajca, a da bar država ne pokaže minimum saosjećanja sa svojim građanima. Ta crna nedjelja, Crne Gore, morala je biti obilježena kao Dan žalosti. Ili makar ponedjeljak. Danas i sjutra je već kasno.

Svjedoci smo da je Crna Gora proglasila Dan žalosti kada su prije 5-6 godina u Platijama izginuli rumunski turisti, kada se autobus survao u Moraču. I taj dan jeste Dan žalosti. Ali je i pogibija tri mlada čovjeka, od kojih je jedan stradao braneći ovu državu, morala da bude proglašena u cijeloj državi, za Dan žalosti.

Da apsurd bude još veći, u nedjelju je otkazan muzički koncert u Podgorici, na dan pogibije dva mladića u udesu na Brajićima, a nije otkazana fudbalska utakmica, u Radanovićima, na koji su išli mladići. Kao da ne živimo u istoj državi, kao da Podgorica i Radanovići nijesu u Crnoj Gori.

I upravo i na ovakvim tužnim događajima država pokazuje ima li je ili je nema. Nije država samo kad vlast treba da pokaže moć u obračunu sa neistomišljenicima, nego i kad osjeti da se saosjeti sa narodom.

I na kraju da zaključim stihovima velikog pjesnika Blagoja Bakovića:

“Crna Goro pred svijem gorama
Ne pitam te kroz valove srama
Ima li te više, vidiš li se,
No te prosto pitam – stidiš li se”!