Sinoć održana centralna Svetosavska akademija u Podgorici; Mitropolit Joanikije: Sveti Sava je srpski ali i Hristov apostol

U navečerje praznika Svetog Save, nakon prethodno odslužene praznično večernje službe sa petohljebnicom u kripti Hrama, centralna Svetosavska akademija u Mitropoliji crnogorsko-primorskoj održana je u prepunom Sabornom hramu Vaskrsenja Hristovog u Podgorici

Manifestaciju je blagoslovio i pozdravno slovo izgovorio Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije:

,,Kada govorimo o Svetom Savi ne znamo odakle prije da počnemo kada govorimo o njegovom monaškom podvigu, ili o njegovom obrazovanju, ili o njegovom književnom radu, ili o njegovom ktitorstvu, o njegovoj sposobnosti i umijeću ukrašavanja svetih Božijih hramova, ili o njegovom pastirskom radu, ili o njegovom duhovništvu. Naravno uvijek ističemo da je on Prvi arhiepiskop srpski, da je on imao taj blagoslov od Boga da osnuje samostalnu autokefalnu Žičku arhiepiskopiju – Srpsku Pravoslavnu Crkvu”. – podsjetio je Visokopreosvećeni Vladika.

Mitropolit Joanikije je ukazao na činjenicu da je Sveti Sava srpski, ali je i Hristov apostol, a samim tim i vaseljenski i svepravoslavni, te da je poseban akcenat i značaj u njegovom velikom djelu osnivanja Svete carske lavre Manastira Hilandar:

,,Sveti Sava je Hristov apostol, on jeste sprski, ali je i vaseljenski, on je svepravoslavni, on je ravnoapostolni, ali mi je nešto palo na pamet da treba skrenuti pažnju, iako je to pred našim očima, ali ne znam koliko imamo u vidu koliko je značajno što je Sveti Sava zajedno sa svojim Svetim ocem Prepodobnim Simeonom Mirotočivim i sa svojim bratom Svetim Stefanom Prvovjenčanim osnovao manastir Hilandar”.

,,Da samo imamo manastir Hilandar, koji je od početka nazvan Svetom carskom lavrom i četvrti po rangu od svetogorskih velikih manastira, sa njegovim punim dostojanstvom carskog manastira od početka, sa takvim ktitorima, takvim ličnostima, kroz svu njegovu istoriju, do dana današnjega, pa bi rekli da imamo dosta, imamo nepresušni izvor duhovnosti”. – zaključio je Vladika.

Mitropolit Joanikije je potom naglasio da je značaj manastira Hilandara nemjerljiv, budući da je Hilandar korijen svih ostalih srpskih manastira i uzor svim našim monasima, sveštenicima, duhovnicima pa i episkopima kroz svu našu istoriju:

,,Zašto posebno ističemo manastir Hilandar? Baš zbog toga što nije bilo dovoljno samo osnovati Srpsku Arhiepiskopiju samostalnu, nego je njoj trebalo udahnuti život, silu duha, trebalo je nju kulturno i duhovno prosvijetliti i narod objediniti.
A narod se može objediniti samo u Duhu Svetome i u tom pogledu Hilandar je korijen svih ostalih srpskih manastira i uzor svim našim monasima, sveštenicima, duhovnicima pa i episkopima kroz svu našu istoriju – on ima nemjerljivo veliki značaj”.

Visokopreosvećeni Vladika je naposlijetku akcentovao da je Sveti Sava svoj narod objedinio, priveo ga Hristu Gospodu, obukao ga u silu Duha Svetoga i Božije blagodati kao jedan od najprosvećenijih ljudi i najvećih ličnosti trinaestoga vijeka:

,,Sveti Sava je svoj narod objedinio, priveo ga Hristu Gospodu, obukao ga u silu Duha Svetoga i Božije blagodati kao jedan od najprosvećenijih ljudi i najvećih ličnosti trinaestoga vijeka, duhovno i kulturno utemeljio svoj rod i sjedinio se sa svojim narodom, ušao u njegovu dušu i vodio ga ne samo u tom vremenu dokle je hodao po ovoj zemlji, nego ga duhovno vodi do dana današnjega i privodi ga Hristu i vraća ga sa puteva zabluda, propasti i pogibija na pravi istinski put, put Hristov koji vodi u život vječni”.

,,Mi se svi prepoznajemo kao duhovna djeca Svetoga Save, ma gdje živjeli, da li u Crnoj Gori, Srbiji, ostalim srpskim zemljama, ili u dijaspori, svi jednim srcem i jednom dušom u ove svete i praznične dane pjevamo i Bogu i Svetome Savi, tako je bilo, tako je sada, tako će biti i ubuduće kroz sva vremena. Amin, Bože daj!” – poručio je naposlijetku Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Akademik Miro Vuksanović istakao je u uvodnom slovu svoje svetosavske besjede da mu je velika čast što ima priliku, na ukrašenom i molitvenom mjestu kakav je Savorni hram Hristovog Vaskrsenja uputiti riječi zahvalnosti Visokopreosvećenom Mitropolitu crnogorsko-primorskom Joanikiju, čiji je poziv da besjedi na Centralnoj Svetosavskoj akademiji u Podgorici sa zadovoljstvom primio:

,,Čast mi je što imam priliku, ovdje, na ukrašenom i molitvenom mjestu, da uputim riječi zahvalnosti visokopreosvećenom mitropolitu crnogorsko-primorskom Joanikiju, Mićoviću, čiji sam poziv sa zadovoljstvom primio, da pošaljem najljepše želje prisutnim zvaničnicima Crne Gore i Podgorice, sveštenicima i vjernicima, svima na svetosavskom saboru u Hramu koji je podignut kao kruna sa zlatnim krstovima u središtu podviga ktitora počivšeg mitropolita Amfilohija, koji je u srcu Hrama siguran da ga više niko neće progoniti. Po Božijoj volji njega je naslijedio Vladika koji je obnovio i dvadeset godina vodio Budimljansko-nikšićku eparhiju na kojoj je zasijalo na desetine svetih mjesta i na stotine krstova u slavu vjere pravoslavne i zakletve svetosavske”.

U nastavku svog obraćanja gospodin Vuksanović je podsjetio da svako ko svoje sveto ime počne mijenjati, dovijek će ostati željan i nesamiran budući da je najteže biti bezimen:

,,Na početku, na rođenju, Ana i Stefan, njegovi roditelji, dali su mu ime Rastko. Poslušali su onoga koji ga je u mali krst uveo. To ime valja često i lagano izgovarati. Valja ga, dakle, razvučeno, razloženo i razložno oglašavati da se vidi koji nam je prvi znak Božijom voljom određen. Da se zna da nijesmo ono što nam neuki i odrođeni zbore, da nećemo u tuđe, jer ništa nije studenije od tuđine. Da opomenemo svakoga ko nagovara odvojenike u Crnoj Gori, u Srbiji i gdje su god Srbi da idu kako niko njihov nije, da umjesto u svjetlost zalaze u tmušu i zavađu. Ko ne umije svoje ime nositi i braniti nije dostojan da se pominje u svečanim prilikama kao što je ova. Ko svoje sveto ime počne mijenjati, dovijek će ostati željan i nesamiran. Ko odlazi ispod imena Rastka Nemanjića nema su čim ni na ovaj ni na onaj svijet. Najteže je biti bezimen”.

Akademik Vuksanović je zatim protumačio značenje imena i slova u svjetovnom imenu Svetoga Save i podsjetio da ne Sveti Sava sav služio svom rodu, te da je sav svoj osvojeni svijet darovao rodu svome, da sav postane mi, da sve njegovo bude naše:

,,U imenu Rastko prva tri slova kažu Ras. To je ime prestonog grada u kojem su oglašeni prvi Rastkov smijeh i prvi njegov plač, gdje je obilježio prvi stopnik. Grad su našli arheolozi, na stijeni, u gustoj šumi, nad rijekom Raškom. U posljednjim godinama ima učenih koji kažu da je Ras bio malo niže, kraj svoltane Petrove crkve, sačuvane među velikim kamenim krstovima, među krupnim ćiriličnim imenima, odakle se gleda gore, na Đurđeve stupove.
U imenu Rastko prva četiri slova kažu rast. Opominju nas da češće govorimo kako smo rasli od dvanaestog vijeka, od Rastkovog odlaska na Svetu goru, u Kareju, u ruski Pantelejmon, kako smo rasli od onih godina kada je Rastko sa svojim ocem Stefanom Nemanjom od cara koji se prezivao Anđel dobio odobrenje da podigne Hilandar, otkako anđeli do danas čuvaju Hilandar.
U imenu Rastko posljednja dva slova su ko. Pomažu nam, prije svih nabrajanja, da kažemo ko je na monašenju, po svetom žitiju Save Osvećenog, namjeran da sav služi svom rodu, da sav ostane uvijek srpski, da uzme ime Sava, da bude sav naš, da sav svoj osvojeni svijet daruje nama, da sav postane mi, da sve njegovo bude naše…”

,,Znao je Rastko Nemanjić da se niko kao najbliži, niko kao najrođeniji, ne može zakrviti. Požurio je da nesreću zaustavi. Svoju braću je pomirio. I zato se posvetio.
I sada je Sveti Sava s nama. On će nas pomiriti i sjediniti. Svuda, pa i u Crnoj Gori ako budemo slijedili primjer Svetog Save. Ako budemo išli putem sloge i napretka. Ako iz Crne Gore ne budu glavne vijesti iz tužilaštva i suda. Ako glavne crnogorske vijesti budu o radu, ljepoti i uspjesima. Ako i mi što dolazimo u zavičajnu Crnu Goru ne prisipamo pizmu u čašu koja već prelijeva, ako donosimo poruke blagotvorne. Ako ostavimo običaj da se po broju smanjujemo a po strankama i podjelama povećavamo. I ako znamo, uvijek, da je Crna Gora zemlja NJegoševa!” – poručio je naposletku akademik Miro Vuksanović.