JEDNOM, KAD SVI BUDEMO PODGORIČANI
Piše: Emilo Labudović
„Nijesam ja toliko star nego dugo pamtim“, znao se na račun svoje odavno sijede glave našaliti moj pokojni đed Mihailo. Istom mišlju se i sam tješim odavno, čim u ogledalu ugledam svoju glavu, i priznam sebi kako već jesam star i kako zaista dugo pamtim. Jer, premnogo je snjegova palo na moju glavu (tako su Indijanci zbrajali godine) od kako sam, ostavivši zavičaj i „magareće godine“, počeo da zidam tvrđavu uspomena.
I, evo, za koji mjesec minuće četvrta decenija od kako sam banuo u tadašnji Titograd. Pamtim njegovu tadašnju širinu, blještavilo sunca, oaze zelenila, kutke u zavjetrini u kojima se moglo sjesti i u tišini odmoriti duša. Pamtim i kad je opet odjenula nevestinsku haljinu Podgorice. I svaki njen pomak u širinu i visinu. Svjedok sam i kako je, od ne tako davno, počela da jede samu sebe, da se okiva gvožđem i betonom, kako je, šireći se, gubila svoju širinu, kako smo se, zajedno sa njom, zatvarali u betonske kaveze u kojima smo stiskali muku svog sve turobnijeg života. Odbolovao sam svaku njeno posječeno stablo, s tugom gledao kako, jedno za drugim, nestaju poljančad na kojima su djeca mogla da isprljaju nogavice i oderu koljena. I kako smo se, što smo bivali fizički bliži, ponekad toliko da smo kroz prozore mogli jedni drugima i u supu da zavirimo, sve više tuđili i odaljavali. A Podgorica je, uprkos svemu, rasla i nadolazila kao tijesto, prijeteći da nadraste tepsiju u kojoj je zamiješena.
Naravno, ne tužim nad činjenicom njenog rasta u svakom pogledu, jer to je u intenciji svakog grada, ali, uprkos tome što sve više postajem Staropodgoričanin u svakom pogledu, nikad nijesam mogao da se otmem osjećaju kako, poput grana imele, rastemo i napredujemo na tuđ račun. Jer iza njenog i rasta još par gradova u Crnoj Gori stoji tiho nestajanje na desetine i stotine naselja.
Skoro polovina države, zbrojila je statistika nedavno obavljenog popisa, čili i kopni kao snijeg u aprilu, ostajući pusta i sve starija. „Čekaonice smrti“, definisao je to davno jedan naš znameniti sociolog. Zona u kojoj se sve manje čuju „psi i sjekire“, tamo gdje je dječja graja sve tiša, gdje je mnogo, mnogo više sahrana nego svadbi. Gdje onemoćali starci, uporno, a uzalud, zure niz zavijane staze u iščekivanju da se vrati makar neko od onih koji su se, odlazeći, bacili kamenom preko ramena. I uvijek mi, kao grudva leda, zapne u grlu tihi šapat moje majke koja je na pitanje boli li je šta uvijek imala samo jedan odgovor: „ništa, sine, samo samoća“!
Selo je danas ušuškano pod blještavobijelu ponjavu snijega, okupanu suncem i zavijano nepomćenom tišinom. Ali, i usred ljeta na staračkim kapcima „poslednjih Mohikanaca“ lede se suze tuge i samoće, uprkos tome što iz Podgorice, koja im je kao pijavica isisala i još uvijek isisava krv i život, bez prekida, kao prazan zveket ovještale kante, stižu poruke brige i staranja o Sjeveru, njegovom razvoju i reanimaciji. „Kumim vas Bogom, prestanite više da brinete o nama, jer od vaše brige nama je sve gore“, govorio je stric Tomica koji je već odavno prebrinuo sve svoje, a čija tri unuka još jedino drže kraj mom dijelu sela.
Ne krivim nikoga i ne upirem prstom ni na koga, uostalom i sam sam još davno otprtio zadnju prtinu niz Rijeku, ali sva moja radovanja rastu Podgorice osjenčena su tugom saznanja na čiji je to račun. A ona raste li, raste. Svakog dana iznenadi neko novo gradilište, stambene zgrade uglavnom, sa i bez dozvola, jer se to najprije isplati. I skoro su sve kao jaje jajetu slične, kao iz fotokopira arhitektonskih ateljea. A Podgorici fale škole, vrtići, domovi zdravlja, bolnica, parkinzi, ali to se graditeljima ne isplati, kažu. I zato, dok je još ima, Podgorica bez prestanka jede samu sebe, svoju duši, onaj neponovljivi šmek mediteranskog u planinskom zaleđu. I nije čudo što je više stanova nego porodica i što su nam se porodice svele na jedva dvoje po domaćinstu, jer osim tih betonskih kaveza u kojima samujemo, Podgorica pruža previše malo da bi se rađalo. Ipak, sve dok sa Sjevera ne sjarga i poslednje momče i djevojče još uvijek kadri da nešto očekuju od života (i od Podgorice) ona će rasti. Dva po dva odsto, sve dok jednog dana svi ne budemo Podgoričani.
A kad god pomislim na tu mogućnost obavezno se sjetim đeda Mihaila i njegovog pitanja: „a hoćete li se, toliki, imati đe kopat“?