Rekonstrukcija Vlade što prije, da se spriječi jačanje DPS-a!

Piše: Predrag Petrović

Kongres DPS-a koji je planiran da se održi 28.januara neodoljivo podsjeća na 11. jul 1997. godine, kada je poslije kupovanja večine članova GO DPS-a smijenjen Momir Bulatović i izabrana za predsjednicu DPS-a Milica Pejanović-Đurišić.

Sličnost se ogleda u tome što je krajem marta 1997. godine, na sjednici Glavnog odbora Milo Đukanović za svoju programsku orijentaciju, nastavka šverca i kriminala, dobio samo sedam od 100 članova GO, a 64 glasova je dobio Momir Bulatović, koji se tada zalagao da se prekine sa švercom cigareta, koji se od državnog posla za vrijeme sankcija pretvorio i lično bogaćenje pojedinaca predvođenih Milom Đukanovićem.

Te već davne 1997. godine Milo Đukanović u sukobu sa Momirom Bulatovićem, je poslije javnog kupovanja članova GO potpuno ogoljen, da bi smirio i amortizovao javnost, poslužio se lukavstvom i ispred sebe je isturio Milicu Pejanović Đurišić, koja je 11. juna 1997. godine izabrana za predsjednicu DPS-a, kupljenim glasovima od novca iz crnih fondova i od mafije.
Samo 15 mjeseci kasnije, na trećem Kongresu DPS-a, koji je održan 31. oktobra 1998. godine, na čelo DPS-a je izabran Milo Đukanović, a Milica Pejanović- Đurišić je poslata u diplomatiju.

Nesumnjivo je da je na sceni slična situacija, Milo Đukanović poražen na izborima tridesetog avgusta 2020. godine sada opet pokušava da javnost prevari isturanjem ispred sebe Danijela Živkovića, da DPS predstavi kao navodno reformisanog, a da ga potom ugura u vlast, naravno uz pomoć prljavog i krvavog novca ,,Kavačkog klana“.
Kampanja za kongres DPS-a neodoljivo liči na lutkarsko pozorište gdje Đukanović, Lazović i Zvicer drže kandidata za predsjednika Danijela Živkovića i kandidate za potpredsjednike kao lutke na koncu.

Na osnovu kampanje i planiranog glasanja stranačkog vođstva elektronski, odnosno pomoću aplikacije, kongres se pretvorio u pozornicu koja liči na kutiju koja je na određenoj visini tako da lutkari drže lutke iznad glave tako da se kroz otvor pozornice vidi samo gornji deo lutke, a kandidat za predsjednika liči na lutku koja podsjeća na žabca Kermita iz čuvene serije „Mapet šou“.
Ovaj plan nije nimalo naivan jer ni 42. ni 43. Vlada skoro nijesu ni dotakli bivši režim, a posebno Sudstvo i Tužilaštvo i vraćanje DPS-a sa satelitima na vlast bi bio povratak na vrijeme prije 2020. godine.

Ovaj scenario bi predstavljao tihi povratak bivšeg režima, a Milo Đukanović, Zoran Lazović, Veselin Veljović, Vesna Medenica, Milivoje Katnić i ostali iz vrha bivšeg kriminalizovanog režima bi bili abolirani i vraćeni na vlast.

Niko iz parlamentarne većine ne bi smio ni da pomisli, a ne da planira bilo kakve paktove i dogovore sa DPS-om i satelitima, ne samo što bi to bilo pogubno za demokratiju i građane Crne Gore, već i za same te političke stranke koje bi se odlučile na taj korak.

Sudbinu Novaka Kilibarde, Slavka Perovića, Darka Pajovića, Pozitivne, SDP-a, pa i dijelom Dritana Abazovića, koje je Milo Đukanović iskoristio za jednokratnu upotrebu, pokazuju da bi svi budući partneri DPS-a morali, ili da se ,,zamrznu“, kao Liberalna partija, ili da ostanu ispod cenzusa, na prvim narednim parlamentarnim izborima, kao NS, Pozitivna, Crnogorska stranka, SDP.
Sada je potrebnije, nego bilo kada ranije, jedinstvo parlamentarne većine, koja bi se okupila oko zajedničkih ciljeva; demokratizacije društva, ubrzanog ekonomskog razvoja i što bržeg priljučenja EU.

Zato je potrebna jaka i stabilna Vlada, a što je moguće jedino postići što skorijom rekonstrukcijom iste.
Vrijeme poslije tridesetog avgusta je pokazalo da ekspertske i manjinske Vlade su lak plijen sa bivši režim, politička Vlada sa istinskim borcima protiv bivšeg režima su garant konačnog obračuna sa kriminalom i korupcijom i vraćanje nade građanima za bolje sjutra.