Samoubistvo – problem koji ubijamo

Piše: SIBIN

Crna Gora po broju samoubistava, nažalost, u samom je vrhu Evrope i svijeta. Kakav je odgovor sistema na to?

Još uvijek ne postoji SOS broj koji bi u pomoć pozvali oni koji se bore sa suicidnim mislima.

Prije neki dan, na dnevniku, strašan podatak: 80 odsto djece je na rubu siromaštva! Zemlja svime bogata, stanovnici u svemu oskudijevaju.

Ovdje se, iz godine u godinu, sistematski i svirepo, ubija dostojanstvo života!

Na koliko treba da izađe crna brojka onih koji su digli ruku na sebe kako bi država nešto konačno preduzela?
Kad treba da se brani Gorica i Ljubović protiv napasti novogradnje, skupe se građani + NVO aktivisti i kamere državne televizije zabilježe protest. Kad se šeta za Ukrajinu i blokira kružni tok protiv masakra u Pojasu Gaze, u nekom broju ipak građani izađu na proteste, što pozdravljamo kao civilizacijski čin.

Međutim: samoubistvo je, očigledno, tabu tema u Crnoj Gori.

Pogledajmo mladi svijet koji nestaje u paklu poroka… Narkomanija, alkoholizam, kocka… Prostitucija, prosjačenje, maloljetnička delikvencija. Porast nasilja u porodici, nasilje kao odgovor na neizvjesnost i nemaštinu.

Ali, treba imati nade, sve dok su teme: partizani, četnici, 90-te, nacionalisti i prozapadnjaci, zeleni i desničari, komite i Srbadija, iako nam Sky prepiska ogoljuje u kakvom sistemu živimo i šta je od ovog društva učinila tranzicija, period koji filozof Boris Buden s pravom prepoznaje kao antiprosvetiteljski.
Oni koji nisu digli ruke od svega i otišli odavde da se nikada ne vrate, u nemalom broju dignu ruku na sebe…