Vičević: Srce mi je kucalo za Hrvatsku, Jugoslavija više nije bila moja reprezentacija, ali nisam mogao žrtvovati sve što sam imao u Kotoru

Nekadašnji vaterpolista, Kotoranin Mirko Vičević, izjavio je da je početkom 90-ih godina, poslije raspada Jugoslavije, želio da igra za reprezentaciju Hrvatske.

Međutim, Vičević je zbog porodice, koja je živjela u Kotoru, odlučio da ne slijedi svoje srce, već da igra za reprezentaciju Jugoslavije.

On je to izjavio u razgovoru za hrvatski „Index“, a mi vam prenosimo dio intervjua člana Kuće slavnih vodenih sportova.

Pred sam početak EP-a u Atini u avgusta 1991. Hrvatski sportski savez je naredio da igrači iz hrvatskih klubova moraju napustiti reprezentaciju. Igor Milanović mi je pričao da su Perica Bukić, Mislav Bezmalinović i Dubravko Šimenc skinuti s aviona u Slovačkoj pred sam put u Grčku i da je bilo suza. Zašto ste kao Hrvat i kao član Jadrana (iz Splita) odlučili otići na to EP?

„Iskreno, danas, nakon više od 30 godina, pojma nemam ko je plakao, a ko nije. Ako je neko plakao, plakao je od muke. Ono što je jako važno za reći, to je da mi tada nismo imali pristup nikakvim informacijama. Lako je sad pričati, ali tad kad je počelo kompletno ludilo, i za ono malo vijesti što smo primali, nismo znali jesu li tačne ili su dezinformacije.

Nije bilo mobilnih, interneta, društvenih mreža. Komunikacija je onda bila neuporedivo sporija i drugačija nego što je danas. Prve naznake da se nešto sprema, neki bojkoti i zabrane, naslućivale su se tokom Mediteranskih igara u Grčkoj tog ljeta. Tada je postalo jasno da se politika prenosi na sport, i to velikom brzinom.

Odluke su se mijenjale iz dana u dan. Kao član splitskog Jadrana, dobio sam upustvo da napustim reprezentaciju. To sam i najprije napravio. Zatim je stigla odluka da, ipak, možemo igrati. Onda nam je opet rečeno da bi bilo bolje da ne igramo. U vrlo kratkom vremenskom intervalu dobivali smo potpuno oprečne informacije, i to je unosilo nemir u ekipu.

Situacija je bila jako napeta i neugodna. Kad je došlo do konačne odluke, da hrvatski igrači napuste reprezentaciju, ja nisam imao izbora. Nisam mogao žrtvovati sve ono što bih žrtvovao da sam postupio onako kako mi je srce govorilo.

Srce mi je govorilo da trebam podržati hrvatske igrače i da se s njima trebam povući i vratiti se. Ali, gdje? U Kotor? Da sam to napravio, da sam otišao, žrtvovao bih porodicu i sve ono što sam imao u Kotoru. Porodicu, sve. Ponavljam, srce mi je kucalo za Hrvatsku, to nije bilo sporno, i to su znali svi moji suigrači, ali jednostavno s porodicom koja je u ono doba živjela u Kotoru to nije bilo moguće. Ogroman pritisak na moju porodicu u Kotoru je bio i ranije, samo zato što sam igrao za hrvatski klub“, izjavio je Vičević.

Kad je Jugoslavija 1992. dobila sankcije, je li onda postojala mogućnost da zaigrate za Hrvatsku?

„Nikako. Mogao sam jedino da sam preselio cijelu porodicu, a to je bilo nemoguće. Nisam mogao živjeti u Kotoru, a tokom rata igrati za Hrvatsku. U krajnjem slučaju, ja sam državljanin Crne Gore, a Kotor je dio Crne Gore. Kao građanin Kotora, kao neko ko je tu rođen, branio sam interese grada i države kojima sam tada pripadao.

To što sam srcem pripadao drugoj strani, nije mi davalo nikakvu mogućnost da odlučim onako kako sam iskreno želio. Jesam li mogao igrati za Hrvatsku? Mogao sam, ali ne bez posljedica. Da sam tako odlučio, to bi značilo da bih morao preseliti cijelu porodicu, izabrati i za sebe i za njih potpuno novi život“, rekao je Vičević.

Nakon te odluke više nije postojala mogućnost da se vratite u Split?

Nije. Porodica i ja smo procijenili da je najbolje da karijeru nastaviti negdje vani. Razgovarali smo s čelnim ljudima kluba, s Ivicom Cipcijem, i složili smo se da bi najbolje bilo da napustim državu i karijeru nastavim u inostranstvu. Ni u jednom trenutku nije bila sporna moja nacionalna pripadnost, ali naprosto su postojale okolnosti koje su bila ječe od onoga što je bilo u mojoj moći. Bila je to odluka koja se morala donijeti“, rekao je Vičević.

U četvrtfinalu Olimpijskih igara u Atlanti 1996, prvi put nakon rata došlo je do susreta između nekadašnji saigrača. Hrvatska je pobijedila, a vi ste tada bili u sastavu SR Jugoslavije.

„To više nije bila moja reprezentacija. Ne samo zbog nacionalnih podjela, već zbog toga što smo na te Igre došli nesložni. Postojalo je puno problema na relaciji trener – igrači. Mimo sporta se odlučivalo ko će igrati, kako će se igrati i atmosfera je bila sve samo ne idealna. Tada sam definitivno shvatio da u toj reprezentaciji meni više nije mjesto“, kazao je Vičević.

Kakav je bio osjećaj pred sam kraj karijere obući kapicu Crne Gore i zaigrati za nju kao samostalnu državu?

„Od samog početka to sam želio. Još 1991. sam govorio da bi i Crna Gora trebala slijediti put Hrvatske, Slovenije i BiH, i da mora dobiti svoju samostalnost. Zbog tih stavova nisam bio baš omiljen u Crnoj Gori. To je bio moj najveći problem. Ne samo da nisam mogao kao Hrvat igrati za Hrvatsku, nego sam bio Hrvat u Crnoj Gori, a u to doba to nije bilo nešto poželjno ili opšteprihvatljivo.

Uvijek sam smatrao da Crna Gora mora imati svoju reprezentaciju. To se na kraju ipak dogodilo puno godina kasnije, kad sam bio na kraju karijere, ali sam sa zadovoljstvom za Crnu Goru odigrao prvu utakmicu u Trstu protiv Italije 2006. Nakon toga više nisam igrao, bila mi je blizu 40. i procijenio sam da sad kad sam ispunio želju da igram za svoju zemlju, da bi bilo glupo mjesto uzimati mlađim i boljim igračima“, rekao je, između ostalog, Vičević u razgovoru za „Index“.