ISTORIJA JE SLATKA

Piše: SIBIN

U procesu raskorenjivanja i razbaštinjavanja, odvajanja od prezimena koje je previše pustilo korjene i skrivilo kontinuum podjela, trebalo bi da se konačno – ‘razobičajimo’ i ‘denahizujemo’, prihvatimo poput miks-proizvoda ono što nam pasuje u ovom postmodernističkom projektu potrošnje kapitalističkog kolaža.

U igri je mnogotog, zaista, od zen-budizma do kvantne fizike, sparujemo termine biologije i visokosofisticirane tehnologije, pozivamo se na učitelja koji za vaseljenu veli „Velika spavaona“, i sjećamo se Njegoša: „Snom je čovjek uspavan teškijem/ U kom vidi strašna priviđenja/ I jedva se opredijelit može / Da mu biće u njima ne spada.“ /

Postmodernizam je pravac isto koliko je i Las Vegas grad.

Svejedno, ništa nije bez oreola iluzije, posebno ne – najunutarnije svojstvo, sopstvo, koje je čista izmišljotina, stara priča koju sebi pričamo o nama, rad fantazije prognan u nesvjesno.

Utoliko prije: budući da, dakle, nema Prvog niti traga do porijekla, arheologija (znanja) je moguća, u pojašnjenju, precizira Fuko, ona je „siva, skrupulozna i strpljivo dokumentarna“. Iza tzv. velikih priča kriju se uvijek već isti interesi: moć, volja za vladanjem, postojanje gospodarom koji ispunjava svoje želje.

„Amerika nema stvarnost zato što nema istoriju.“ (Hegel) Ovome valjda pridodati: Amerika se smjestila na – početak kraja Istorije, i pozvana je na razgrađivanje i grubo miješanja svih pravaca; ako je kapitalizam imanentan ljudskoj prirodi, amerikanizacija je sinteza svih kultura, od Kine do skandinavskih zemalja, sve se utapa u kulturu kapitala. U, prema tome, tu ogromnu neoklasističku wc-šolju na kojoj sjedi plastični starogrčki mislilac zamišljen nad Tekstom u kojem doznajemo da je, prema sopstvenom priznanju, Vitgenštajn najviše inspiracije crpio iz hard-bolied stripova. Ili, ipak: Džef Kunsove instalacije, pudlice od bojanih balona u Versajskim palatama.

Dakle: slatko, lako razumljivo, domamljivo. Nema transcedencije u kulturi pop-corn & post-poparta.

Budući da je već tako kako je, evo, za kraj, mog skromnog, odveć ličnog, suviše ličnog predloga: Noviju Istoriju Crne Gore čitajmo sa knjigom „Jahač nad jahačima“ od Miodraga Bulatovića.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)