Svetionik – DOGODILO SE PRIJE DESET GODINA

Piše: Nikola Malović

Kakvo će nam biti novo ljeto? Da li će nova 2024. biti srećna? Ne, neće. Biće užasna, osim dvijema kategorijama, djeci i zaljubljenima. Ovi drugi mogu da žive i na dasci koja pluta okeanom.

Postoji trenutak kada emocija ustukne pred racionalnošću. Budale su – definisao je Njegoš – s očima slijepe, koje vide, a zaludu vide. Koliko savremeni čovjek oba pola mora da bude površan pa da ne detektuje očigledne znake vremena? Može li svijet postati bolji dok se u globalnom komšiluku vode ratovi u kojima stare konvencije ne važe a pravila ne postoje? Koliko je potrebno frontova otvoriti pa da 31. decembra bez osjećaja da smo fariseji možemo da izgovorimo tu odvratnu zapadnjačku frazu Srećna Nova godina!

I da usred božićnjeg posta guštamo meso u najluđoj noći?

Mi smo deboto pametniji od zatucane crkve, kakvi postovi za Novu godinu, kakvi bakrači, sve će se na kraju srediti, sve će biti dobro, porašće plate, mir će biti proglašen tamo gdje se zakuvalo, društvo će postati humanije i naša djeca imaće budućnost u kojoj svoje sve slabije znanje neće morati da prostituišu za šaku digitalnih dinara.

Ako nemamo eshatološka promišljanja, na čemu onda baziramo vjeru u srećnu novu? Frazirati je dopušteno, društveno je prihvatljivo ljubiti se u ponoć i osmjehivati se, ali je to – skužavam se – sve degutantnije. Nade, dakako ima, ali je ona u sferi metafizike, budući da smo mi lično, na meni neshvatljiv način, valjda što smo kolektivno nikakvi, dozvolili da najgori dođu na mjesto najboljih, da unište zgradu u kojoj živimo, ulicu u kojoj živimo, grad u kome živimo, oblast, državu, poluostrvo, kontinent, sve okeane i planetu Zemlju.
Priču po kojoj žaba iskače iz vrele vode, ali se skuva u vodi koja se postepeno zagrijeva znaju svi, pa i mi koji ne znamo kako da iskočimo, iako osjećamo da đavo pod kotlom u kome smo, samo pojačava vatru.

Čovjek koji se svakog jutra ogleda u ogledalu ne opaža starenje, a vidi ga kad uporedi fotografije od prije tri, pet ili deset godina. Svi naši problemi od prije deset godina bili su tako mali jer smo bili za deset godina zdraviji, fizički i geopolitički, stoga nije loše, pomislio sam, pred godinu koja će biti punija ratova i patnje od svih koje srednja generacija pamti, u vrijeme ono kada je pod loncem za kuvanje glasačkih žaba bilo kudikamo manje podloženih drva.

Godine 2013. dogodilo se nešto što svijet pokvaren od 1054. nije vidio: Papa Benedikt XVI povukao se sa čela Rimokatoličke crkve. Da je potez bez presedana u istoriji te crkve uopšte moguć (?!) saznali smo 28. februara.

Benedikt je XVI imao 78 godina kada je 2005. postao najstariji papa, 265. po redu. Tokom njegovog pontifikata Katolička crkva se suočavala s brojnim gej aferama koje su sezale desetinama godina unazad i optužbama o zlostavljanju djece. Postoje tumačenja po kojima je papa, koji se zvanično povukao zbog nedostatka fizičke i duševne snage, a umro je devet godina kasnije, krajem 2022. u 96 godini – ustuknuo od opasnosti po život ukoliko urbi et orbi ispovijedi pravo lice duboke vatikanske države.

U konklavi od 13. marta 2013. godine, za 266. papu izabran je Argentinac Horhe Bergoljo. Uzeo je taj ime Francisko. Postao je prvi Latinoamerikanac i prvi papa jezuita. Američki časopis Tajm proglasio ga je za ličnost godine, a tokom 2013. bio je najpopularnija osoba na internetu. Svjetsku pažnju privukao je stavom da homoseksualce treba integrisati u društvo. Papa Francisko je najavio formiranje specijalne komisije za zaštitu maloljetnika u crkvi mada je samo dan ranije odbio da da podatke o broju zlostavljane djece preda UN. Finansijske i gej afere su se do 2023. samo umnožile, da bi na kraju anno Domini MMXXIII odobrio rimokatoličkim sveštenicima da mogu da daju blagoslov istopolnim parovima. U jednom trenutku, da bi podržao LGBTQWERTY+ creaturas (stvorenja, na španskom), stavio je na sebe znak duge. O tempora, o creaturas!

Pazimo…
Godine 2013. Edvard Snouden, bivši kompjuterski analitičar u američkoj Nacionalnoj bezbjednosnoj agenciji (NSA), objelodanio je detalje aktivnosti u nadzoru i praćenju telefonskih razgovora i internet komunikacija. Dok su mnogi Snoudena smatrali herojem i uzbunjivačem koji je razotkrio tajne koje zadiru u privatnost i dovode u pitanje građanske slobode, vlasti u Vašingtonu su ga optužile za špijunažu. Prebjegao je u Rusiju i 2022. dobio rusko državljanstvo. Najviši američki obavještajni zvaničnici javno su tvrdili, licemjeri, da NSA nikad nije svjesno prikupljala podatke iz privatnih telefonskih zapisa, sve dok Snouden nije otkrio dokaze da jeste.

Deset godina kasnije, šta imamo? Špijunira nas sve što u sebi ima čip.
A mi? Na sve smo pristali. I na čip u ličnoj i na čip u mobilnom. Možda zato što nema političke snage koja bi se borila protiv e-konc logora, prije svega za zabranu zabrane plaćanja gotovinom. Poslednja čovjekova sloboda biće u kešu. Poslednji će slobodnjak kešom moći da kupi knjigu sa antiglobalističkom sadržinom a da Matriks za to ne sazna, moći će da kupi litar šljive a da ne dobije negativne socijalne poene, moći će, nepoznat, da dariva prosjaka koji na ulici umire od gladi.

Odbijanje predsjednika Viktora Janukoviča da u novembru 2013. potpiše sporazum o pridruživanju sa EU rezultirao je protestima proevropski nastrojenih građana, koji su se protivili vezivanju za Rusiju. Uslijedio je Majdan, Janukovič je utekao u Rusiju kojoj je toliko mogao da pomogne da prethodno nije digao nos, a Ukrajina je postala nacistička država. S Vladimirom, docnije Volodimirom Zelenskim na čelu, Jevrejinom, koji je, budući glumac, nastavio da glumi i u ulozi predsjednika druge po veličini pravoslavne zemlje na svijetu.

Američka vlada je u oktobru 2013. ušla u djelimičnu blokadu i dospjela na ivicu bankrota, ponovo šireći strah od nove ekonomske krize u svijetu.

Deset godina kasnije imamo prezaduženu Ameriku koja je postala emiter najveće količine novca bez pokrića u istoriji.
Razjedena duhovnim i finansijskim grehovima, postala je kancer planete Zemlje.

Rat koji se i nakon deset godina vodi u Ukrajini je, po Duginu, geopolitički egzorcizam, budući da u ratu Kolektivnog zapada protiv Rusije, Rusija ima misiju da iz Ukrajine istjera đavola. Cilj bi mogao biti opsežniji, pa da se ratom u kome Kolektivni zapad ima misiju da do strva uništi sve što je rusko i pravoslavno, dovede do promjene globalne paradigme. No to neće ići bez pobjeda na drugim frontovima trećeg svjetskog rata: ili će svijet biti multipolaran, ili svijeta više neće biti.

Godine 2013. svrgnut je u vojnom udaru prvi demokratski izabrani predsjednik Egipta Muhamed Mursi. Egipatska je revolucija time obrnula pun krug od euforičnog svrgavanja višedecenijskog lidera Hosnija Mubaraka, februara 2011, tokom takođe generisanog Arapskog proljeća.
Deset godina kasnije vidimo Egipat koji se sa svima Arapima dvoumi kao El Hamlet što mu je vojno činiti?! Tik uz granicu s Izraelom, na oči cijelog muslimanskog svijeta, i na oči cijelog svijeta, odigrava se višemjesečni genocid u Gazi. Širom svijeta, netom „pred praznike“ webom se širi generisana slika od naizgled jelke, ali sačinjene od leševa Palestinaca. Civilizacijski jezivo.

Što vrijeme više prolazi i što cionistički Izrael pokazuje ambicioznije namjere da zaokruži etnički čistu teritoriju okruženu milionima nimalo prijateljski raspoložene semitske braće, ne mijenja stvar. Palestinski je Hamas zapadni projekat. I Izrael, budući vještački nastala nacionalna država, može biti pušten niz vodu, pri čemu su rat u Ukrajini i način na koji se vodi i rat koji vodi Izrael, volšebno spojeni.

Arapskom Egiptu ne ide u prilog da prihvati preko dva miliona muslimanskih izbjeglica iz Gaze. Jordan takođe ne bi, ali pritisak koji stvara para od prevelike količine ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti raste. Izrael decenijama pokušava da proglasi Jordan palestinskom državom, i da riješi problem, jer 60 posto stanovništva kraljevine ionako čine Palestinci.

Amerika aplaudira ovakvom rješenju novog egzodusa po biblijskoj geografiji.

Prije deset godina Sirija je u zapadnom oku i dalje bila prijetnja, zbog hemijskog oružja zvanično, zbog pljačke resursa i eliminisanja ruskog uticaja nezvanično. U toj velikoj bliskoistočnoj državi je tokom cijele 2013. godine nastavljen građanski rat bez izgleda za skoro okončanje, uprkos pogibiji (do tada) više od 120.000 ljudi i gotovo devet miliona raseljenih.

Danas Sirija podsjeća na ogromno požarište na kome nema višeg rastinja, ali ima žara i vatre kojekude, na granicama sa Turskom i Izraelom, oko naftnih bušotina, oko palate čudom preživjelog na vlasti Bašara el Asada. Muslimanske zemlje nisu shvatile da rat u Siriji nije (bio) regionalan nego tek jedna od bitaka globalnog sukoba Kolektivnog zapada protiv ostatka svijeta. Rakete na Siriju i dalje padaju. U globalnom požaru koji se širi, ko više može da izbroji je li množina raketa ispaljena taman iz Izraela.

Poslije osam godina vladavine konzervativnog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada, Iran je u julu 2013. na izborima dobio novog predsjednika. Hasan Rohani brzo je potvrdio reputaciju reformiste i najavio zaokret u spoljnoj politici. Deset godina kasnije predsjednik Islamske Republike Iran je Ibrahim Raisi, lider najmoćnije šiitske države, čovjek koji vidi da globalizam u palestinsko-izraelskom sukobu direktno utiče na sve muslimane svijeta, da je sve vrijeme riječ o borbi između multipolarnog i unipolarnog svijeta, što znači da se vodi ne samo u interesu Rusije kao jednog od polova već i u interesu ostalih geopolitičkih polova u nastajanju.

To najbolje razumije Kina, kojoj je pošlo za diplomatskom rukom da izmiri šiitske i sunitske neprijatelje, Iran i Saudijsku Arabiju, te da obje zemlje postanu članovi BRIKS-a. Marta 2023. g. do juče neprijateljske su se zemlje sporazumom koji je postignut u Pekingu dogovorile da uspostave diplomatske odnose i otvore ambasade. Ogromna diplomatska pobjeda Kine uzdigla je geopolitičke obrve širom planete. Osovini Peking–Iran–Moskva, ili obratno, gravitiraju sada dakle i Saudijska Arabija i Egipat i Turska i Pakistan i Indonezija.

Zato će udar Kolektivnog zapada u vremenima pred nama biti sasvim izvijestan u svojoj podmuklosti.
Ko nas je to od državnika napustio prije deset godina, 2013? U martu je umro jedan od prvih antiglobalističkih lidera Ugo Čavez, predsjednik buntovne i naftom bogate južnoameričke države Venecuele. Čavezovom generisanom smrću koja se može smatrati i ubistvom, otvoren je, do danas, period nestabilnosti u Venecueli.

S ovog je svijeta u aprilu otišla britanska premijerka Margaret Tačer, poznata kao Čelična ledi. Tačerka je bila premijerka od 1979. do 1990. i prva žena koja je obavljala tu dužnost u Britaniji.
Bivši predsjednik Južnoafričke Republike i borac za prava crnaca Nelson Mandela, dobitnik Nobelove nagrade za mir 1993, umro je decembra 2013. u 96. godini.

Angela Merkel je 17. decembra u Bundestagu po treći put izabrana za saveznu kancelarku. Bilo je to vrijeme u kome su svi vjerovali da je Njemačka ekonomska lokomotiva Evrope s razlogom, te da je Angela Merkel državnički entitet. Iako se to naslućivalo ranije, sve vrijeme zapravo, tek po dolasku novog, anemičnog premijera Olafa Šolca, Evropa je spoznala da je Njemačka de facto okupirana zemlja od 1945, ekonomski džin, no politički patuljak.

Deset godina kasnije Njemačka je na pragu deindustrijalizacije, puna programski importovanih muslimana, nesvjesna da ulažući sve što ima u rat protiv Rusije – čini to za tuđ račun, čime sebi puca ne u nogu nego u sve udove. Čak i u polni.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)