(INTERVJU) Ivan Petrović Njegoš za BORBU: Rušenje Njegoševe kapele je rana moje porodice, neka na Lovćenu budu i mauzolej i kapela!

Ako bi se bilo koja porodica mogla direktno povezati sa identitetom Crne Gore, to bi gotovo definitivno mogla biti porodica Petrović Njegoš. U vrijeme okupacije Crne Gore od strane Osmanskog carstva upravo ova porodica je uspostavila državnost Crne Gore, što kroz teokratsko-vladičansku vlast cetinjskih mitropolita i ove loze, tako i preko knjaževstva i kraljevstva poslednjih monarhističkih vladara Crne Gore.

Ulazeći u 2024. godinu BORBA predstavlja intervju sa direktnim potomkom loze Petrović Njegoš, kneza Ivana.

Ivan je direktni potomak kneza Rada, koji je bio rođeni brat vladike Danila i otac vladike Vasilija i Đura koji je njegov čukunđed. Magistar je ekonomije, Cetinjanin, koji svaki slobodan trenutak provodi na Njegušima.

On je u EKSKLUZIVNOM intervjuu za BORBU govorio o svom životu na Cetinju, o dinastiji Petrović Njegoš.

Stav kneza Ivana po pitanju rušenja Njegoševe kapele je itekako jasan – to je rana njegove porodice i uopšte civilizovanog svijeta na koju se, kako je za BORBU kazao, ipak ne može ćutati.

„Zvuči nevjerovatno da je u srcu Evrope u dvadesetom vijeku srušen zavjet jednog velikana i to od strane njegovog naroda. To je jedinstven primjer. Iako je gradnjom mauzoleja oskrnavljena sveta planina skraćivanjem vrha za nekoliko metara, taj mauzolej postoji i nekima je veoma značajan i iz tog razloga ne treba ga rušiti, ali treba podići kapelu kao ispunjenje poslednje želje jednog čovjeka. Danas nema ni izvorne kapele, ni one koju je obnovio kralj Aleksandar na temeljima stare, porušene austrijskim haubicama, a obaveza je ispuniti zavjet ličnosti koju svi prisvajaju . To je prilika za bratskim zagrljajem svih koji različito misle tako što će se graditi kapela striktno onako kako je sam Njegoš projektovao i za života sagradio posvetivši je svom stricu sv. Petru Cetinjskom. Dakle, neka na Jezerskom vrhu budu i mauzolej i kapela po onoj narodnoj : „Đe čeljad nijesu bijesna, ni kuća nije tijesna.“, jasan je knez Ivan za BORBU.

BORBA: Kao direktni potomak svetorodne i državotvorne loze Petrović Njegoš, knez Ivan se nije često pojavljivao u medijima. Stoga Vam hvala što govorite za naš portal. Na početku bi htjeli da Vas pitamo kako izgleda život potomka najvećih sinova Crne Gore, pogotovo na Cetinju?

Knez Ivan: Hvala Vam na komplimentima, ali zbog toga što sam potomak jedne od porodica koje su bile na vlasti u Crnoj Gori i subjektivnosti koja iz toga proizilazi , ne bih komentarisao ko je najveći u istorijskom smislu , već bih to prepustio sudu istorije i doživljaju svakog pojedinca.

Život u Crnoj Gori i na Cetinju živim kao i svaki drugi građanin i u tome uživam. Volim svakodnevnicu i miran život koji je time pogotovo ispunjen u vremenu koje provodim na Njegušima. U životu na Cetinju ima dosta sjete za nekim dinamičnijim i vedrijim danima koje je ovaj grad živio. To su vremena iz perioda vladavine mojih predaka , ali i iz vremena do prije 20-30 godina kojih se ja živo i rado sjećam . Pune ulice ljudi, anegdote, smijeh ljudi koji su bili materijalno zbrinuti i to svoje zadovoljstvo ispoljavali kroz prepoznatljivi cetinjski humor. Tada je na Cetinju bilo oko 10 000 zaposlenih . Od devedesetih je počelo sve naglo da tone , Cetinje je ostalo bez radnih mjesta i sa tim je krenula migracija stanovništva “ trbuhom za kruhom“.

Ako je jedna vlast uništila Cetinje, onda je obaveza neke druge vlasti da vrati bar dio sjaja ovom gradu , ako ne zbog čega drugog, ono bar zbog njegove istorijske uloge. A pravi sjaj je zadovoljstvo i bezbrižnost njegovih stanovnika, dakle održiva radna mjesta.

BORBA: Kada se govori o crnogorskom identitetu, on se u većini slučajeva vezuje za nasleđe Vaše dinastije. Da li bi Vaši preci bili ponosni na današnju Crnu Goru i vrijednosti koje ona baštini? Konkretno, onu od prije 30. avgusta, kao i post 30. avgustovsku…

Knez Ivan: Kao neko ko je svjestan svog porijekla ,osjećao sam obavezu da što više saznam o svojim precima i njihovoj ulozi. Mišljenja sam bio da ću najpouzdanije informacije dobiti iz njihovog pera pa sam dobar dio vremena kroz život odvojio čitajući njihova djela, zapise, pisma.

To je relativno obiman materijal koji počinje od pisama vladike Danila, preko prve „Istorije o Crnoj Gori“ koju je napisao vladika Vasilije, pisama vladike Save, poslanica Sv. Petra Cetinjskog , njegovih nadahnutih govora pred bitke na Martiniće i Kruse , velikog književnog i filozovskog opusa Njegoša, „ Junačkog spomenika“ vojvode Mirka kao i po mom mišljenju neopravdano zapostavljenih djela kralja Nikole, memoara njegovog unuka princa Mihaila i sve do porodičnih zapisa moga prađeda i đeda.

 

Posebno sam im zahvalan na kontinuitetu i neprotivrečnosti zapisa čime su svojim potomcima ne zbunjujući ih ostavili da znaju ko su, što su i od koga su, vjerovatno predosjećajući vrijeme koje ćemo živjeti. Na osnovu svega onoga što su pisali i radili jasno je da bi bili razočarani događajima , pogotovo onima od Drugog svjetskog rata na ovamo.

Ova Crna Gora je u mnogo čemu antiteza njihove Crne Gore. Mišljenja sam da bi pogotovo bio tužan i razočaran Sv. Petar Cetinjski koji je sav svoj život posvetio mirenju zavađenih i slozi svog naroda.

Teško bi mu pala podijeljenost naroda koju su posijali oni kojima je osnovni pokretački motiv da se ne umaraju mnogo, ali da imaju veliki novac koji bahato troše. To je moguće jedino pljačkom društvenih resursa i eksploatacijom stanovništva koje se realizuje podizanjem dimne zavjese u vidu nacionalnih, vjerskih i drugih podjela iza koje se vrši pljačka naroda. Naravno, ovo nije novina u istoriji čovječanstva, ali kod nas još uvijek ima pogodno tlo đe je istinski gubitnik običan čovjek koji pošteno radi i izdržava porodicu.

BORBA: U nekoliko navrata ste kritički govorili o rušenju zavjetne kapele Vašeg pretka Petra drugog Petrovića Njegoša odnosno vladike Rada. Šta je Vaš stav kao direktnog potomka? Kapela, mauzolej ili pak oboje?

Knez Ivan: Nijesam od javnih nastupa i uopšte medijskog eksponiranja, ali rušenje kapele je rana moje porodice i uopšte civilizovanog svijeta na koju se ipak ne može ćutati.

To je moja obaveza prema precima i tome da je pogažena poslednja želja jednog od njih skrnavljenjem njegovog groba austrijskim haubicama, a kasnije i komunističkim rušenjem . Obaveza je utoliko veća što je moj đed Rade bio aktivni borac protiv rušenja, ali bez rezultata.

Zvuči nevjerovatno da je u srcu Evrope u dvadesetom vijeku srušen zavjet jednog velikana i to od strane njegovog naroda. To je jedinstven primjer .

Iako je gradnjom mauzoleja oskrnavljena sveta planina skraćivanjem vrha za nekoliko metara, taj mauzolej postoji i nekima je veoma značajan i iz tog razloga ne treba ga rušiti, ali treba podići kapelu kao ispunjenje poslednje želje jednog čovjeka.

Danas nema ni izvorne kapele , ni one koju je obnovio kralj Aleksandar na temeljima stare, porušene austrijskim haubicama, a obaveza je ispuniti zavjet ličnosti koju svi prisvajaju . To je prilika za bratskim zagrljajem svih koji različito misle tako što će se graditi kapela striktno onako kako je sam Njegoš projektovao i za života sagradio posvetivši je svom stricu sv. Petru Cetinjskom. Dakle, neka na Jezerskom vrhu budu i mauzolej i kapela po onoj narodnoj : „Đe čeljad nijesu bijesna, ni kuća nije tijesna.“

BORBA: Kada se govori o povratku kapele na Lovćenu najglasniji u protivljenju toj ideji su upravo Vaši sugrađani sa Cetinja. Pita li se porodica Petrović Njegoš oko vječne kuće njenog najvećeg sina ili pojedinci daju sebi malo previše prava da komentarišu ovo pitanje?

Knez Ivan: Njegoš je po mnogima najveći filozof i pjesnik kod Južnih Slovena i kao takav je javna ličnost, pa svako ima pravo da ga komentariše kao i da ga voli ili ne voli. Da nije ostavio poslednju želju i amanet đe će se sahraniti , onda bi bilo mjesta diskusiji oko mjesta đe će biti sahranjen .

Ovako, kad je jasno ostavio zavjet đe će biti sahranjen koji je ispraćen kletvom ukoliko se to ne desi izgovorenom iz njegovih usta neposredno prije okončanja ovozemaljskog života , onda je svaka diskusija bespredmetna nezavisno da li dolazi od njegovih potomaka, ili nekog drugog.

Treba samo ispuniti njegov zavjet, pa nam valjda bolje krene.

BORBA: Upravo kada se govori o vladiki Radu, i jedna i druga strana ideološkog i nacionalnog spektruma polaže prava na njegovo vanvremensko pero. Ide se toliko daleko da se i njegova najveća djela parcelišu i uzimaju samo djelovi koji afirmišu njegovo crnogorstvo dok za Njegoševo srpstvo krive izvjesnog Simu Sarajliju koji ga je navodno „posrbio“. Šta je i ko je bio Petar drugi Petrović NJegoš?

Knez Ivan: Petar Drugi Petrović Njegoš je bio prije svega pravoslavni vladika što se iz nekog razloga pokušava zaboraviti . U tom vremenu značilo je da je time i gospodar Crne Gore. Upravo iz tih monaških visina postao je jedan od najvećih filozofa, teologa i pjesnika. Treba napomenuti da je Luču Mikrokozmu pisao za vrijeme Vaskršnjeg posta koji ga je sigurno dodatno nadahnjivao.

A najbolji odgovor na pitanje ko je bio Njegoš dobija se čitanjem Njegoša .Činjenica je da se njegova djela falsifikuju na način što se njegove misli sjeckaju kako kome treba što je vid najperfidnijih falsifikata. U tome, koliko mi se čini uzela je učešća i zvanična prosvjeta u Crnoj Gori koja ga na tihi način protjeruje iz udžbenika i nastavnih programa svodeći ga na izuzetno malo vrijeme proučavanja koje koriste da izvlače iz konteksta njegove rečenice i misli. Pored svega, u današnje vrijeme protoka informacija mislim da u tome nemaju nekog uspjeha.

Uvredljiva je konstatacija da je veliki Njegoš bio povodljiv i da ga je neki učitelj pored njegovog strica, živog sveca Petra Prvog mogao oblikovati. Uz to taj učitelj je već 1831.g. napustio Crnu Goru , tako da je Njegoš skoro cijelu svoju vladavinu proveo bez Sime Milutinovića sa kojim je ostao u kontaktu razmjenjujući pisma. To je nevjerovatno nepoznavanje činjenica i vjerovatno zlonamjerna interpretacija koja se naslanja na tihu komunističku propagandu koja je među narod plasirala izmišljene priče o Njegoševoj navodnoj nemoralnosti , a sve u svrhu priprema za rušenje kapele.

 

Njegoš je bio dosledan sledbenik svojih predaka i on ni u čemu ne proširuje i produbljuje stavove svojih prethodnika , već ih samo poetski ljepše uobličava. Sve Njegoševe stavove nalazimo dvije generacije prije njega u prvoj napisanoj „Istoriji o Crnoj Gori“ koju piše vladika Vasilije Petrović Njegoš 1754. godine, dakle mnogo prije rođenja Sime Milutinovića.

Centralni opis u tom djelu je srednjovjekovna nemanjićka država, propast carstva , Kosovski boj , Obilić i kasnije raseljavanje pod naletima Osmanlija. To djelo se brzo čita i malo vremena uzima pa ga treba i pročitati.

Njegoševe stavove ćete naći i u djelima Sv. Petra Cetinjskog, njegovog strica i najvećeg učitelja koji je jedini i mogao Njegoša oblikovati. Tu su njegove poslanice, pripovijedanje o istoriji svoje zemlje koje se u svemu naslanja na „Istoriju o Crnoj Gori“ vladike Vasilija, kao i u nadahnutim govorima pred bitke na Martiniće i Kruse (Sima Milutinović je tada imao 5 godina). Dakle, Njegoš vjeruje nepokolebljivo svojim precima i ni u čemu ne mijenja njihove stavove već ih samo ljepše poetski oblikuje. Tu nit pratiće i njegovi naslednici na svjetovnom tronu, tako da porodica ima jasan kontinuitet svog bitisanja i svoje istorije. Može se voljeti, ili ne voljeti, smatrati dobrom, ili lošom, ali usled ljubavi prema pisanju i time ostavljenih brojnih djela i zapisa, nemoguć je posao mijenjanja identiteta vladara iz porodice Petrović Njegoš.

(L.T.)