STRAH
Piše: Emilo Labudović
U vrijeme Asteriksa i Obeliksa, jedino čega su se plašili Gali bilo je da im nebo ne padne na glavu. Od toga straha ih nije mogao osloboditi čak ni čarobni napitak koji ih je činio nepobjedivim, zahvaljujući čemu se njihovo selo jedino oduprlo Cezarevom osvajačkom pohodu. Naravno, riječ je o pikanteriji koja je omalenog „galskog petlića“ Asteriksa i dražesnog debeljucu Obeliksa učinila zanimljivijim, a strip o njima bestselerom za sva vremena. Ali, socijalna patologija različitih naroda bilježi slučajeve kada je kolektivna paranoja dostizala razmjere opšteg ludila.
Ta pojava nije vezana samo za „mračno doba“ Srednjeg vijeka već, u različitim oblicima i iz različitih razloga, traje i danas. Strah Amerikanaca od ruske invazije, Njemaca od Jevreja, Istoka od Zapada i obrnuto, strah od vanzemaljaca, od (s)udara meteorita, klimatske kataklizme, masovne histerije izazvane nepoznatim virusima… itd, itd.
Dugi niz decenija sklonjena i zatvorena u autistični vremenski i društveni prostor, izvan domašaja istorijskih osjeka i plima, Crna Gora je ostala pošteđena najvećeg broja ovih masovnih fobija. Ali, to je stvorilo pogodno tlo za razvoj jednog posebnog stanja kolektivne svijesti, svijesti o posebnosti bliskoj onoj o natčovjeku kakvom je Hitler decenijama trovao Njemce. „Crna Gora nikad nije bila pokorena, Crnogorci su odreda junaci, čast i obraz su iznad svega, ‘svi smo kadri stići i uteći i na strašnom mjestu postojati’… samo su neki od sterotipa koji bi trebalo da posvjedoče da smo narod koji ne zna za strah i uzmicanje.
Međutim, iole ozbiljnije i objektivnije sagledavanje kako našeg trajanja kroz vrijeme tako i današnjeg stanja neumoljivo bi pokazalo da smo kosmičkim razmjerama daleko od toga. Čast izuzecima nadljudske snage, morala i postojanosti (uostalom Marko Miljanov je pisao o „primjerima“ a ne o antologiji čojstva i junaštva), većina nas je uprosječena na nivou koji ni po čemu ne odskače od ostalog svijeta. Ali, mi kao narod, izgleda, ipak imamo nešto mimo druge narode, nešto što bi se moglo nazvati kolektivnom paranojom. Paranojom zbog koje se uporno skrivamo u kunete lažne istorije i lažne predstave o sebi, i kao narodu i kao pojedincima. Naš kolektivni strah, to kolektivno „nebo“ koje bi moglo da nam padne na glave, zove se – ISTINA.
Prava, nepatvorena istina o svemu u nama, sa nama i oko nas, bez šminke i izostavljanja, surova i nemilosrdna, bauk je koji još uvijek kruži nad Crnom Gorom. Opijajuća magija samozavaravanja i slavoluci kroz koje smo prolazili samo u pjesmama i kvaziistorijskim čitankama, učinili su nas je bogomdanima za manipulisanje i bili kompenzacija za robovsku svijest i trpljenje do iznemoglosti. Pošten pogled unazad samo uvjerava da smo narod podaničke svijesti, uvijek spreman za gospodarevu papuču i njegovu „milost“ za šaku trica sa njegove trpeze. Nikola, Tito, Milo… Vašingtin, Brisel…samo su međaši našeg trajanja, ni nalik onome o kojem uporno guslamo i lažemo sami sebe.
Ta puzajuća samosvijest dominira i danas i ispunjava sve naše životne prostore, od kuće, ulice, radnog kolektiva pa sve do ukupnog društvenog prostora. Ona je svojevrstna „blanš kart“ za raznorazne moćnike, siledžije, desperadose i vucibatine različitih nivoa, od onih porodičnih do onih na vrhovima države. Nasilje svih vrsta i inteziteta samo je prirodna refleksija takvog stanja i uzrok upornog guranja glave u pijesak. A onda se, kao opravdanje sopstvenog uzmicanja pred stvarnošću, „zaprepastimo“ sadržajima i slikama o nama iz „SKAJ albuma“, iako se sve to odvijalo pred našim očima i uz naše učešće.
Pitanje svih pitanja glasi: „ kad smo se to počeli bojati“? Ili bolje rečeno: „kad smo to postali kukavice“? Bojim se da bi iskren odgovor glasio: oduvijek! I to uprkos činjenici da smo kao hrišćani još sa izvora naše vjere bili upozoreni „da će nas samo ISTINA osloboditi“! Ali, onaj koji spozna punu istinu prije svega o sebi i izmiri se sa njom, rijetka je pojava. Ređa od jednoroga u začaranoj šumi.