Dosije o ubistvu Iva Pukanića: Tragovi vode do duvanske mafije i Crne Gore!

U ekskluzivnom serijalu „Dosje Jarak“ o ubistvu urednika zagrebačkog „Nacionala“ Iva Pukanića, novinar Andrija Jarak ukazuje da su hrvatski istražitelji sumnjičili duvansku mafiju da je finansirala i naručila taj zločin. Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 23. oktobra 2008. eksplozijom bombe postavljene u skuteru na parkiralištu nedjeljnika „Nacional” u centru Zagreba. Prvi dio „Dosje Jarak“ prikazan je sinoć na TVCG, a drugi dio biće emitovan večeras u 21.30.

Nakon atentata, tadašnji premijer Hrvatske Ivo Sanader rekao da „neće dozvoliti da Zagreb postane novi Bejrut“.

U emisiji je prikazan ostatak skutera na kome je bila postavljena bomba korišćena u atentatu. Uprkos snažnoj eksploziji jedan dio je ostao netaknut i to je bio krunski dokaz koji je hrvatske policajce doveo do počinalaca.

Nekoliko mjeseci ranije, proizvođač, „Pežo“, počeo je da ugrađuje u nove modele skutera pločice, a to počinioci očito nijesu znali. Od siline eksplozije, pločica iz skutera je odletjela na krov obližnje zgrade u Zagrebu, i istražitelji su je našli a time i broj šasije. Taj broj šasije odveo je policiju do atentatora, jer su počinioci kupili motor kome se moglo ući u trag.

Policija je tako našla zadnjeg kupca, Roberta Matanića, koji je postao prvi osuminjeni, a stigao je i sudski nalog kojim se odobravaju mjere tajnog nadzora. Onda je hrvatska policija identifikovala Luku Matanića, Amira Mafalanija…

Tri dana poslje zločina, hrvatska policija presrela je razgovore koji su ukazivali da imaju dio odgovornih za atentat. Takođe, saznali su i iz medija da policija ima pločicu i vidljiv je bio strah kod Roberta Matanića.

Policija vjeruje i da su mjesecima pratili Pukanića. Pet dana nakon zločina, policija je otkrila da imaju komunikaciju da nekim tada nepoznatim brojevima iz Srbije.

Hrvatski policijski zvaničnik Vladimir Faber kaže da je ekipa koja je radila praćenje osumnjičenih posao uradila besprekorno.

Osumnjičeni su krenuli prema Srbiji, i jedna osoba s kojom su komunicirali iz Srbije ušla je u Hrvatsku, a telefonom je određeno i mjesto sastanka. Hrvatska je dobila od policija Srbije i Bugarske dosijee i dokumenta koja pokazuju da imaju posla sa kriminalcima međunarodnog formata.

Na benzinskoj pumpi kod granice, gdje su se sastali, policija je ubrzo obavila hapšenje a svaki od uhapšenih pokušao je da umanji svoju ulogu u zločinu. No, dvojica osumnjičenih, Bojan Gudurić i Željko Milovanić, nekadašnji pripadnik „crvenih beretki“, bili su još u bjekstvu. Nekoliko mjeseci kasnije, Milovanović je uhapšen u Srbiji.

Godinu i po nakon zločina, u Banjaluci predao se i Gudurić. Istraga je pokazala da je akciju osmislio Robert Matanić, koji je važio za profesionalnog ubicu, često angažovan i od bugarskih mafijaških klanova za plaćena ubistva.

Bugarski mediji i policija tvrdili su da je Matanićeva grupa ubila Milčeta Boneva, zvanog Baj Mile. Uprkos svemu, pušten je iz bugarskog zatvora, ali je ubrzo nakon atentata na Iva Pukanića uhapše. Možda je htio da ispriča sve, ali se pojavio drugi svjedok, Tomislav Marjanović, koji je ispričao sve što zna o pripremi zločina.

Rekao je da je za ubistvo Pukanića plaćeno milion i po eura, a naveo je i ime čovjeka koji je bio iznad Matanića u hijerarhiji, a to je Slobodan Đurović, zvani Kardinal.

Suvlasnik „Nacionala“ Berislav Jelinić kaže da je Đurović jedan od ključnih koordinatora tog atentata. On naglašava da je Đurović dugo godina bio ozbiljan kriminalac, koji je godinama boravio u Parizu.

Luka Matanić i Amir Mafalani bili su pomagači, izvršitelji Bojan Gudurić i Željko Milovanović, takođe i Robert Matanić, a glavni posrednik Slobodan Đurović Kardinal. S obzirom na izjave koje su dali Marjanović i Matanić, otišlo se stepenicu više. Kao organizator, označen je Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam.

Mediji su tada pisali da je „Jocić evropski kralj droge“ a Jelinić naglašava da se radi o veoma ozbiljnom kriminalcu, koji je glavni organizator ubistva. Javnost u Hrvatskoj očekivala je da će Jocić biti osuđen u Beogradu. Uz to je pararelno počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića u Zagrebu.

Na suđenju, Slobodan Đurović Kardinal rekao je da ima imovinu vrijednu deset miliona eura.

Autor emisije, Jarak kaže da je ključno pitanje ko se nalazi na vrhu, odnosno ko je naručilac ovog zločina.

„Slobodan Šašić, zamjenik glavnog državnog tužioca, iznio je službeni stav države. Tada je rekao da su krajnji naručioci i finansijeri imenom ostali nepoznati, ali nesumnjivo pripadaju krugu međunarodne duvanske mafije. Cilj je bio spriječiti po svaku cijenu pisanje nedjeljnika ‘Nacional’ i njegovog vlasnika koje je počelo 2001. godine. Tada počinju prijetnje i pritisci, pošto pokušaj da se potpkupi nije uspio, ostalo je ućutkati ga lišenjem života“, prenio je Jarak riječi tužioca.

Obećano je milion i po eura Jociću, a angažovan je Đurović, kum Jocića, kao posrednik. Tužilaštvo nije imalo dilemu da je sve naručeno od duvanske mafije i da je ona na vrhu piramide.

U emisiji se ističe da je Pukanić do priče o duvanskoj mafiji došao 2001. godine, kada je putovao u SAD u društvu Ratka Kneževića, i u avionu, svjedoči Jelinić, sreo Alku Vuicu, poznatu pjevačicu. Ona mu je tada kazala kako ima sjajne poslove u Crnoj Gori

Knežević, bivši crnogorski funkcioner, bankar i prijatelj Pukanića, sjeća se da im je Vuica ispričala da pjeva u vili srbijanskog biznismena Stanka Subotića Caneta, na Svetom Stefanu.

„Tu je vilu posle pretvorio u hotel, a na tim je zabavama bilo jako puno djevojaka, iz Hrvatske, koje je valjda ona dovodila. Pjevala je tamo. Bilo je jako puno alkohola, moguće i droge“, kaže Knežević.

Kaže da je Vuica bila fascinirana da joj neko pokloni „džip“, koji je tada koštao sto hiljada maraka. U centru svega bio je, kaže Jelinić, Stanko Subotić Cane, koji je imao i hrvatsko državljanstvo.

Knežević kaže da je Pukanića zaintrigirala ta priča.

„Pitao me je šta mislim o tome, ja sam mu rekao da su to opasni ljudi, i ja da sam na njegovom mjestu ja to ne bih radio. Ima i drugih tema. A on mi je rekao jednu rečenicu koju ću pamtiti do kraja života, a to je „stari, da je mojka majka švercer cigareta vrijednog dvije milijarde godišnje, završila bi na naslovnoj strani“, kazao je Knežević.

Subotić je kasnije za beogradski „Insajder“ rekao da je u tim pričama zapravo jedino tačno njegovo ime i prezime.

„Prvi koji je počeo da stvara tu ružnu sliku o meni bio je hrvatski ‘Nacional“, kazao je Subotić tada.

Jelinić pominje raniji izvještaj hrvatske tajne službe koji sadrži podatak da su u nekadašnjoj SRJ značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića. Optužuje se Subotić da je bio jedan od glavnih organizatora nelegalne distribucije duvana, nafte, narkotika i oružja, ali i ubistava konkurenata, prenosi Jelinić. Navodi se i da je Subotić ostvario saradnju sa nekadašnjim crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem sredinom devedesetih.

Nezakonitim putem su, kaže Jelinić, pribavili veliko materijalno bogatstvo.

Knežević kaže da je pristao na Đukanovićevu molbu da bude šef trgovinske misije Crne Gore u SAD, ali da njihovo prijateljstvo puca 1997. godine, i da on daje ostavku.

„Ja sam već tada vidio da će zemlja postati leglo krijumčara. Praktično je Đukanović od Crne Gore napravio malu Kolumbiju na Balkanu“, rekao je Knežević.

Na čelu duvanske mafije, tvrdi Knežević, bili su Milo Đukanović i Stanko Subotić.

Jelinić kaže da je Subotić imao 70 tužbi protiv „Nacionala“, a nijesu htjeli da objave demantije jer su, smatra, imali dokaze da iznosi neistine.

Subotić je za beogradski „Insajder“ rekao da za cijelo vrijeme dok se priča o njegovim navodno nelegalnim poslovima niko ga nije zvao da ga pita o tome.

Knežević kaže da je o svemu decenijama govorio medijima u Crnoj Gori i Srbiji, da se znalo sa koliko opasnim ljudima imaju posla, ali da je Pukanić možda mislio da je nedodirljiv.

„Da je javnost možda najbolja i zaštita od toga. On je nastavljao da to radi. On je razbio jedan od najvećih krijumčarskih poslova ikada na teritoriji Evrope“, rekao je Knežević.

On svjedoči da je bio Pukanićev prijatelj, da je dobijao prijetnje od Subotića.

„Nazvao me je čovjek na telefon i rekao slušaj, ubićemo i tebe i njega“, kazao je Knežević.

Jelinić kaže da čovjek koga je intervjuisao saopštio da je Subotić dio jedne grupe koja je nevjerovatno opasna, da „ste razbili posao od milijardu godišnje“ i da je doslovno kazao „ubiće ga Cane kad-tad“.

Knežević je pred zagrebačkim sudom kazao da mu je Subotić kazao „ubio sam mnoge, ubiću i tebe i Pukanića ako bude trebalo“.

Protiv Subotića je vođen postupak za šverc cigareta, i on je pravosnažno oslobođen.

Jarak naglašava da je Milo Đukanović i sam bio pod istragom ali to nije postala optužnica i nije završilo na sudu. Sud je rekao i da nije bilo dokaza za tvrdnje da su članovi mafije i da nema dokaza da su na bilo koji način povezani sa ubistvom Pukanića.

Fijasko se dogodio 2015. godine, kada je Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, oslobođen.

Pukanićeva kćerka Sara kaže da je odrastajući uz svog oca razvila sklonost ka fotografiji.

„Opisala bih svog oca kao izvanrednog čovjeka. Ja sam ‘Nacional’ obožavala. Ljudi tamo, atmosfera, sve je bilo zanimljivo“, kazala je Sara.

Jelinić smatra da je ta novina bila jedna od najuticajnijih medija u Hrvatskoj uopšte.

„Žestoko je propitivao tadašnji HDZ režim Franje Tuđmana. ‘Nacional’ je otkrio da je tajna služba po naredbi Tuđmana lažirala završnicu fudbalskog prvenstva. Otkrili smo mnoge korupcionaške afere, to su bili takvi procesi da su u redakciju često dolazili policajci, da je Pukanićev stan pretresen, vođeni su dosijei…Da bi se dogodilo da je ‘Nacional’ tada objavio jedan kolosalni intervju sa generalom Antom Gotovinom. I najveći Pukanićevi neprijatlji u medijskoj sferi su prevalili preko usana da je taj intervju jedan od najznačajanijih novinarskih radova uopšte od nastanka hrvatske države“, kazao je Jelinić.

Portparol hrvatske vlade od 2004. godine do 2008. godine Ratko Maček rekao je da su Pukanić i on bili vrlo ozbiljni prijatelji.

„Bilo je to vrijeme kada nije bilo online, kada su tiraži nedjeljnika bili veliki. Njegova idelogija je bila da se ova zemlja pretvori u nešto što je istinska demokratija, u kojoj postoji vladavina prava“, kazao je Maček.