Vječan je Njegoš

Piše: Slaviša Čurović

Sude mu bez znanja, ponekad ga obožavaju neznanjem, objašnjavaju ga „prevođenjem“ sa zamjenom „kukica“ na dvoglasima (kao da nije on sam to mogao staviti onomad, da je ikada postojalo tog novoustanovljenog jezika) dovode ga u ravan sa najvećim genijima čovječanstva, pominju na svakom bitnom mjestu, ogovaraju i ponose se njim.

Njegovi sunarodnici.

Jer je živ, živ da ne može biti življi, to je čast svakog bezvremenog čovjeka u svakoj državi koja ga ima.

Neke ga izmisle, da bi održavale narodni duh, neke ga imaju, ali nikada nijedan „narodac bez priprave“ sa ovakvim brdima nije imao nikog sličnog. Niti će ga imati.

Njegoša.

Na temelju istoriografije, književnosti i same njegošologije, takmaci svih boja nadiru da uspostave vrhovnu misao nad vrhovnim mudracem i genijem našeg naroda. Nad onim koji je svoje misli saopštavao čisto, drzavnički, otresito, koji je svoje težnje davao i nježno i oštro, koji je tražio besmrtnost lučonoštva riječima.

Komunisti su ga iskopavali, ravnali Lovćen, sklepali faraonsku grobnicu za Vladiku, monaha dakle, neokomunisti su mu promijenili jezik, a glupani ga proglašavali genocidnim. Ovih godina u njegovoj zemlji. A njemu je sva vasiona bila mala, a čovjek “ tvarca jedna „, sloboda sve što traži za svakog sužnja “ što se nešće u lance vezati“.

Stidljivo smo najavili, a potom i obilježili njegov dan, kao da se mislimo koga njime da ne naljutimo i koga njime da ne osokolimo previše, nismo se udostojili da imamo državnu tribinu o njemu, koju će na primjer prenositi televizija, nismo napravili međunarodni skup gdje će se analizirati djela koja skoro 200 godina posle pisanja i dalje kriju dubine nedosegnute u ta dva vijeka.

Ne daj Bože da se na „Njegošev dan“ u Crnoj Gori u bilo kom teatru ima pogledati neko njegovo scensko djelo – ili „Gorski vijenac“ ili „Šćepan Mali“.

Sva je sreća da se još čita, prenosi sa koljena na koljeno, objašnjava djeci i spominje dnevno hiljadu puta u svakodnevnom razgovoru, pa time čini svoje zavještanje trajnim, taman kakva nije ona tutankamonovska građevina na Lovćenu u kojoj počiva, kao dokaz da smo jedini u slavu Partije promijenili naziv glavog grada 1946-te, a tridesetak godina kasnije razbili svaki kamen koji nas je držao skupa u borbi za slobodu.Kapelski kamen…

Vječan je samo onaj ko ne umire nikad, čija misao traje dovijeka, ona koja nije za jednokratnu upotrebu, vječan je onaj koji bdije nad svojim narodom zauvijek.

Vječan je Njegoš.

A kako ga tumačimo tako će nam i biti. Koliko ga poštujemo toliko će poštovati nas. Koliko mu ispunimo zavjet toliko ćemo i trajati.

Pa ili da „bude borba neprestana“ (vjerujem borba za opšte dobro domovine nam, ne ništa drugo) ili da bude „nek me izda svako ka’ i hoće“ (njega i same sebe, ne ništa drugo).

Do nas je. Njegoševog naroda.

Na Njegošev dan.