ELEKTRO PIONIR I KANA

Piše: SIBIN

Prije, ima tome već sad dvadeset godina, kada sam skitao po Njegoševom parku i okolo CNP-a, starija garda alternativaca, nikada u noćnim razgovorima nije se pomenula velika Svetlana Kana R., niti ijedna NVO org. Znalo se da je to arhitektica koja je projektovala hotel „Podgoricu“ (sada ukrašen Bemax kulom), autobusku stanicu, i… na tome se završavala njena biografija. Da je dospjela do MoMe, jok!

DPS kao komunističko čedo ništa iz tog perioda nije htio da reaktualizuje, naprotiv, misija je bila sledeća: sve, dakle, ima da počne od nas, i našeg odabira onoga što je vrijedno pomena iz prošlosti. Na toj ideologiji i inženjeringu naumio se dizajnirati – „novocrnogorac“, jer su dva znaka bila u fioci, spremna, kao i propratni simboli.

Međutim, kad se sve post-tranziciono kao antiprosvetiteljsko (parafrazirajmo B. Budena) urušilo i pokazalo kriminalni i koruptivni lik, DPS-ovci su priglili komunističku zaostavštinu, i krenuli sa postmodernim pristupom valorizovati istu.

Tako zakleti elektro pionir i antifašista, odjeven kao konzument popularne kulture, sa anglicizmima koji urbanizuju govor, pojašnjava – sa obaveznom koreografijom lične biblioteke u pozadini (budući da se javlja preko Zoom-a) – šta su stvarni moderni dometi iz ondašnje neprebolovane Jugoslavije, države ozbiljnog sistema i organizovane kulture. Koja se u nas, jebiga, ima sačuvati muralima kao svojevrsnim – gradskim sjećanjem! Što, opet, nikako nije dovoljno, međutim, kad vas finansiraju neoliberalni maheri za gomilanje profita, morate znati koliko daleko smijete ići u glorifikovanju komunizma, genijalno ismijanog u filmu „Ave Cezar“. Gdje omatoreli glavaši okupljeni u vili na Malibu, tako podsjećaju na ovdašnje farmere i posleratne profitere, sa sve zakletvom da će ostati na braniku antifašizma.

Ne sjećam se ko je rekao da je – otadžbina mjesto gdje osjeća stid.