Koliko „Arena“ će napuniti Srbi sa Kosova?

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Za srpsku patriotsku javnost pravo otkrovenje predstavlja intervju ruskog ikonopisca i teologa Ine Carjove. Nije čudo da smo ga svi dočekali sa zahvalnošću – Ina je savršena Ruskinja iz naše sanjive rusofilije, biće koje uzvraća ljubavlju na ljubav i idealizacijom na idealizaciju. Ne možemo je kriviti za to. Svijet je zvjerinjak na rubu nestanka. Ideali – viđenja iz perspektive bezuslovne ljubavi – jesu jedino što nas još drži u pameti, uz ruku Bogočovjekovu. Danas nam je ta Inina zaljubljenost u Srbe preko potrebna, onoliko koliko je i njoj i Rusiji potrebna Srbija (i cjelina srpskog naroda), kao svjetlo u mraku tamne sobe svijeta.

U jednom trenutku tog intervjua Ina Carjova sažima razliku između Srba i Rusa ističući „cjelovitost“ srpskog bića. Zaista, na prvi pogled, naspram ruskih vječitih raskola u duši, preispitivanja i kolebanja, stoji stameni Srbin iz jednoga komada. Svako ko je imao iskustva sa Rusima neminovno će se složiti sa Inom – u poređenju sa Rusima, Srbi se zaista čine kao neposredan i topao svijet, kao ponešto lakomisleni ali dobrodušni ljudi, prepuni inata koji smo razvili kao način da opstanemo u dugim vijekovima borbe za slobodu. Rus kao da živi uvijek svjestan raspolućenosti svoga bića, a Srbin – uvijek sav u svemu.

Inina ljubav ka Srbima zakriljuje toliko nijansi. No, što je najvažnije, zakriljuje i sve nijanse tog našeg osjećaja da smo uvijek cijeli u svemu. Zakriljuje i raspolućenost koju taj osjećaj zatamnjuje. To što mi osjećamo da smo cijeli u svemu ne vidi se u onome kako živimo.

Minimum kolektivnog znanja

Otvaram vijesti i čitam prve dvije: „Više od 2.000 srpskih porodica napustilo AP Kosovo i Metohija za posljednjih nekoliko mjeseci“ (od toga nekoliko i mojih prijatelja). „Aleksandra Prijović napunila četiri Arene“.

O životu Srba na okupiranom Kosovu i Metohiji ponešto znam. Ne znam ko je Aleksandra Prijović. No to nije posljedica naročite srednjeklasne pomodnosti mog muzičkog ukusa – ne mogu da kažem da sam naročit ljubitelj najvećeg dijela turbo-folka osamdesetih i devedesetih, no bilo kakav društveni život nekada je podrazumijevao izloženost, voljnu ili nevoljnu, svim spratovima kulture. Drugari koji su kupovali kasete Dragane Mirković sigurno su morali da čuju Mokranjčevu Liturgiju ili „Van Gog“, a važilo je oduvijek i obratno.

No vremena slojevite kulturne izloženosti za nama su odavno. To zna svako ko živi od učionice. Prije petnaestak godina mogli ste postaviti neki događaj u kulturni milje uz pomoć referisanja na neko mjesto u istorijskom tkivu ili popularnijem kulturnom okviru. Ako student nije znao kada su to Filaret Moskovski i Filaret Kijevski raspravljali o smislenosti prevoda Svetog Pisma na savremeni ruski jezik, mogli ste ih uputiti na Puškina ili na neku scenu iz domaće serije „Vuk Karadžić“. Danas to prosto nije moguće – srpska kultura kao minimum kolektivnog znanja i trajna identitetska naracija gotovo je uništena jednim užasnim fragmentisanjem: u jednoj učionici rijetko ćete naći bilo šta što bi bilo zajedničko kao znanje i kao sebepoimanje svakom prisutnom (srpskom) studentu.

Otuda je slaba vajda od osjećanja pripadanja, recimo, srpskom narodu. Šta to konkretno znači i čemu uopšte vodi ako iza tog osjećanja i unutar njega ne postoji jedno jasno i sveopšte središte, jedno kazivanje o osmišljavanju života koje bi bilo zajedničko svima koji se tako osjećaju?

Celina i pozornica

Nije ovdje, da se razumijemo, po srijedi nikakva, inače poželjna varijabilnost unutar identiteta, neka šarolikost koja se sedimentno sabijala vijekovima i koju jedna nacija sa mnogo istorije i zavičajâ nužno mora da nosi. Šarolikost Srpstva mogla je da postoji u epohalnoj situaciji u kojoj su ljudi sebe doživljavali kao smislene dijelove Cjeline, kao niti na pređi i ćelije u tijelu nečega većeg od sebe.

No čovjek 21. vijeka sebe doživljava najprije kao cjelinu a svijet kao pozornicu. Svoj osjećaj – sa svim njegovim protivrječnostima – naš savremenik poima kao meritum svega oko sebe. No kako je takav čovjek (i Srbin) sklon nagloj promjeni raspoloženja, upućen na kaleidoskop politike i ekonomije, lišen metafizičkih pitanja i teških odgovora, prepušten binarnom izboru između kolonijalnog rada i kolonijalne zabave, tako u svakom od tih stanja mi cijeli i nepodijeljeni učestvujemo dajući sebe bez ostatka ali ne čineći nikada ništa do kraja.

Shvatanje o dvije Srbije još može samo da važi kao opis odnosa između sekularnog sveštenstva koje drži kulturnu moć i prezire svoj narod (Druga Srbija koja je po uticaju – prva) i razbijenih ostataka nekadašnje srednje klase u kojima nije utrnula modernistička nacionalna kultura i koji pokušavaju da bar pruže neki javni otpor prorocima nacionalnog poraza.

No ako je prvu Srbiju nekada činila prezrena masa srpskog naroda jasno različita od svojih preziratelja, danas je takvo gledište potrebno sasvim napustiti jer ono ne objašnjava ništa.
Sadržaji zapadne biopolitike su snažno ukotvljeni u masama koliko i u sekularnom sveštenstvu – razlika između koncepta života koji nude glasnogovornici Zapada i koju nudi turbo-folk a živi „provincija“ zapravo ne postoji: život je podjednako za prvu i drugu Srbiju slučajni osjećaj sopstvenog značaja lišen više svrhe, neprekidni slijed izazova koji samo zabavni zaborav, nešto seksualne ekstaze i narkotičkog samozaborava mogu da učine podnošljivim i vrijednim življenja.

Beg od odgovornosti

Dilema „Guča ili Egzit“ estetskog je i tržišnog karaktera. Dva pakovanja istog beznađa, iste samozaboravne smrti, iste iluzije da je kulturna forma jednoga uzvišenija ili autentičnija od onog drugog. Uostalom, poznajem ne malo ljudi koji idu i na Guču i na Egzit. Isti narod i isti čovjek će ti možda za isto veče reći da ne bi dao svoje jedino dijete ili čak „svoj mir“ za bilo koga i bilo šta na svijetu, a zatim naručiti „Vidovdan“. Isti taj čovjek ili njegov lažni suparnik može tvrditi suprotno: da bi dao sve za Kosovo – ali poslije koncerta neke regionalne muzičke zvijezde (znam: postoje i oni dosljedni svojim drugačijim pogledima, no njih sa obje strane političkog spektra nema odveć mnogo). Nije se kombinacija deklarativnog patriotizma i ekonomsko-kulturne kolonizacije nama potkrala. Ono što Ina Carjova ne vidi zbog njene potrebe da nas voli – potrebe koju mi imamo kada volimo Ruse – duboka je rasjeklina na našem biću koja neće moći odveć dugo da traje.

Dugo sam se pitao zašto je toliki pritisak na sveštenstvo (tj. „Crkvu“) da se u svim – i mnogobrojnim – prelomnim situacijama jasno i nepokolebljivo odredimo prema konkretnim političkim činovima svih srpskih vlasti u posljednjih nekoliko decenija? Nije li ta vrsta pritiska svojevrstan bijeg od sopstvene odgovornosti, delegiranje Moći ujedno unutar i izvan sebe, jednom središtu za koje svako može tvrditi da ga predstavlja i da mu pripada ali koje je takođe dovoljno „visoko“ pa samim tim i daleko od mene, od moga života? I možda zaista jeste tako.

Možda ovaj narod – isti narod koji pjeva „Veseli se, srpski rode“ i koji puni „Arene“ svakom pjevaču i zabavljaču, narod koji voli patrijarha Pavla kojeg nije bio voljan da posluša (da jeste – danas bi nas bilo 20 miliona a put Kraljevo–Priština bi bio prepun Srba koji putuju u Dečane i Pećaršiju da vide svoje svetinje), narod koji osjeća neku nejasnu veličinu sebe i koji se osjeća umorno i izgubljeno, ovaj narod ljudi za koje nikada nisi siguran u kom kvantnom stanju ćeš nas naći kada nas sretneš – taj narod, na pragu kraha Imperije (koju politički s pravom odbacuje i za kojom kulturno i biopolitički i dalje bespogovorno slijedi) posljednjom snagom zavjetnog sjećanja gleda na sveštenstvo i na još nekog od javnih djelatnika sa nadom da će osnažiti u nama iskre otpora besmislu i beznađu koje nas okružuju iz politike pritisaka i kulturnog surogata kojim se cementira spoj samozaborava i nacionalne shizofrenije.
No to je naprosto nemoguć zadatak za bilo koga po sebi – uključujući i „Crkvu“ (= sveštenstvo). Ne samo zato što je i ono podložno koruptivnim sadržajima savremenog svijeta već i zato što već odavno nema čak ni simboličku moć koja mu se pripisuje. Eto, imali smo u 20. vijeku sv. Nikolaja Ohridskog i sv. Justina Ćelijskog, sv. Petra Sarajevskog i sv. Platona Banjalučkog, 700.000 mučenika jasenovačkih i bezbroj onih po drugim zemljama, veličanstvene savremenike u likovima Patrijarha Pavla, Mitropolita Amfilohija i Ešiskopa Atanasija, progone i sjaj – dovoljno da prene i osvijesti i iz najdubljeg sna. No na početku Knjige postanja stoji najtemeljnija istina vjere: Bog može voljeti i čuvati čovjeka i narod od svih i od svega osim od njega samoga.

U međuvremenu, ljude koji se sele sa Kosova i Metohije jer je zaista teško živjeti pod terorom UČK sa drugim oznakama, ljude čijom je žrtvom „kupovano vrijeme“ od 2013. naovamo, ljudi čijom je žrtvom pravljena mreža autoputeva i dovođeni strani investitori dočekaće priča o povlašćenim „Kosovarima“ koji su „skupo prodali imanja“ pa se „šire po Srbiji“. Dočekaće jedan prezir iz tamne strane našeg nacionalnog karaktera, prezir ukotvljen upravo u lakomislenost i plitkost čovjeka koji ne želi da mu bilo ko i bilo šta kvari koncert. Ubacite ime čiji. Nije uopšte važno. No kada iscure oni – šta ćemo mi sa sobom? Hoćemo li se prenuti prije nego svi stanemo pod jednu krušku? Ili, što bi se danas reklo: u jednu „Arenu“?