Život mi prođe u zagrljaju Đukanovićeve hobotnice

Piše: Protojerej Jovan Plamenac

Jedini sam sveštenik u Crnoj Gori koji je pravosnažno krivično osuđen zbog kršenja zdravstvenih mjera u vrijeme kovida-19. I to zbog Liturgije na Rumiji. Đukanovićeva hobotnica, svojim pipcima u tajnoj policiji, pravosuđu i medijima – osobito u medijima – rovari mi životom već decenijama, i kao novinaru i kao svešteniku. Takav život mi je postao normalan, i ne znam kako bih se navikao na život u kojem bi me ostavili na miru.

I prije nego je Milo Đukanović zajahao crnogorski narod bio sam pod nadzorom crnogorske tajne policije, još u vrijeme tzv. Antibirokratske revolucije krajem osamdesetih, kada sam bio novinar u Radio Baru. Potvrđeno!

„Zakonom o Agenciji za nacionalnu bezbjednost (‘Službeni list CG’ br. 28/05 od 5. maja 2005. godine) osnovana je Agencija za nacionalnu bezbjednost kao zaseban državni organ koji je u svojstvu pravnog sljedbenika preuzeo službenike, predmete, arhivu, opremu i sredstva bivše SDB MUP-a CG“, piše na sajtu Agencije. I način rada, naravno. Umjesto da bude zaštitnik Države i njenog ustavnog poretka, ona je bila zaštitnik Mila Đukanovića i njegovog režima. Iako taj režim već tri godine nije na vlasti, u metodu rada i svrsi postojanja Agencije za nacionalnu bezbjednost suštinski se ništa nije promijenilo. Ona i dalje funkcioniše na način kao u vrijeme vladavine režima Mila Đukanovića i sa kadrovima tog režima. Đukanovićeva hobotnica svojim pipcima i dalje je u ANB. Nije dovoljno promijeniti direktora Agencije.

„Mislio sam da su prestali da to rade poslije avgusta 2020. godine, a očigledno se to nastavilo istim intenzitetom, što je sramno, kao da živimo u staljinističkom sistemu, gdje su najveći neprijatelji sistema novinari i sveštenici“, rekao je advokat Nikola Angelovski za portal RTCG 12. septembra. Povod ovoj izjavi je odgovor Agencije na njegov upit da li ona prikuplja podatake za njegove klijente koje zastupa u sudskom procesu protiv Države zbog kleveta izrečenih o njima na portalu Udar uoči izbora 30. avgusta 2020. godine. Za vladiku Metodija i mene Agencija je poslala sljedeći odgovor:

„U postupku po navedenom zahtjevu utvrđeno je da bi udovoljavanje istom moglo otežati ili onemogućiti izvršenje određenih poslova iz nadležnosti Agencije…“

Pipci Đukanovićeve hobotnice i dalje su u crnogorskom pravosuđu. Iako su neki od stubova njegovog režima procesuirani, mnogi nijesu. Ni on.

Jedini sam sveštenik u Crnoj Gori koji je pravosnažno krivično osuđen zbog kršenja zdravstvenih mjera u vrijeme kovida-19. I to zbog Liturgije u crkvi Svete Trojice na Rumiji. Čak i ne zbog većeg broja ljudi prisutnih na Liturgiji od u to vrijeme dopuštenog, nego zato što su oni tokom službe stajali na državnoj zemlji. Naime, tada je važio propis da prisutni na bogosluženju imaju pravo da stoje samo na crkvenoj zemlji. Koliko su te mjere bile besmislene, pokazalo se veoma brzo.

Iako je Osnovnom sudu u Baru potrebno 11 sudija, sa predsjednikom, a doskora su ih imali 4, zbog čega se mnogi predmeti razvlače godinama, meni su ekspresno presudili. Viši sud je tu presudu odmah potvrdio. Bilo je to prije dvije i po godine.

Pipci Đukanovićeve hobotnice u odanim mu medijima sve vrijeme su na meni. To je priča za podeblju knjigu. Zadržaću se na tri slučaja. Prethodno ću, ipak, ispričati o mojoj ličnoj konfrontaciji sa urednicima medija pod kontrolom Đukanovićevog režima, i drugih koji su podržali njegov projekat izlaska Crne Gore iz državne zajednice sa Srbijom 2006. godine.

Za predsjednika Udruženja novinara Crne Gore izabran sam 23. janura 2006. godine. Po funkciji sam postao član Nezavisnog samoregulatornog tijela.

Uoči referenduma o državnom statusu Crne Gore, pod patronatom Misije OEBS-a u Crnoj Gori donijet je specijalni Kodeks ponašanja medija u predreferenduskom periodu koji su potpisali predstavnici svih crnogorskih novinarskih asocijacija i medija. Proklamovana svrha tog kodeksa bila je da se obezbjedi objektivnost medijskog izvještavanja uoči referenduma, da se spriječi njihovo svrstavanje na jednu stranu u tom procesu. Ni mastilo potpisa na tom dokumentu nije se osušilo a počelo je njegovo kršenje. Ogromna većina crnogorskih medija stavila se u funkciju borbe za nezavisnost države.

Kodeks su kršili svi mediji, ali Nezavisno samoregulaciono tijelo osuđivalo je samo one koji su to radili u korist bloka za zajedničku državu sa Srbijom. Ja sam sve vrijeme ukazivao i na kršenje kodeksa medija koji su podržali blok za nezavisnot, ali moj glas je bio jedini i nije mogao da dopre do zvaničnih saopštenja Nezavisnog samoregulacionog tijela. Pravilo je bilo da se saopštenja usvajaju većinom glasova prisutnih članova NST. Odmah nakon referenduma, Misiji OEBS-a u Crnoj Gori dostavio sam obilje primjera kršenja Kodeksa ponašanja medija u predreferenduskom periodu. Misija je nakon nekoliko dana javno saopštila da su crnogorski mediji korektno izvještavali u predreferenduskom periodu! Misija OEBS-a u Crnoj Gori, očito, bila je u funkciji evroatlatskog projekta odvajanje Crne Gore od Srbije, kao i većina medija u Crnoj Gori, čiji urednici su me kasnije dočekivali na nož kad god bi im se učinilo da mi, nakon nekog mog javnog istupa, mogu nauditi.

Kada sam, 2012. godine, napisao otvoreno pismo Ranku Krivokapiću, koji je tada bio predsjednik Skupštine Crne Gore, nakon što je Rumijsku crkvu nazvao laminom, u kojem sam mu rekao i: „Stavite li još jednom crkvu Svete Trojice na Rumiji u Vaša pogana usta, po uzoru na mog čukunđeda vojvodu popa Iliju Plamenca, koji se stavio u zaštitu Crnogoraca štiteći im vjeru, dok Vam budem pisao, skinuću mantiju i dobićete što poduže zaslužujete“. Bilo je uveliko popodne kada sam ovo pismo poslao medijima, a već na Dnevniku RTCG u 19.30, u višeminutnom prilogu, na mene su osuli drvlje i kamenje.

Ovo pismo skeniralo je crnogorsku medijsku scenu. Integralno ga je objavio jedino portal IN4S. Dan je takođe objavio cjelokupno pismo, ali u redakcijskoj obradi. Ostali su ga koristili kako su našli za shodno i stvorili su opšti utisak da „srpski pop prijeti Predsjedniku Skupštine“. Nijesu kazali da je Krivokapić prethodno crkvu Svete Trojice nazvao laminom. Nijesu naveli da sam pokazao da su neistinite Krivokapićeve tvrdnje da je crkva na Rumiji poremetila međureligijski sklad Bara. Nijesu ukazali na činjenicu da Krivokapić na neistinitim premisama zasniva svoju javnu mržnju prema crkvi na Rumiji. Povrh svega, falsifikovali su moju izjavu da ću skinuti mantiju i da će Krivokapić dobiti što poduže zaslužuje izbacujući ono „dok Vam budem pisao“. Ili su to „dok Vam budem pisao“, jednostavno, ignorisali.

Posebna priča je špekulacija nekoliko crnogorskih portala koji su, kao reakciju na moj iskaz, kojeg su falsifikovali, pustili sijaset komentara koje pas s maslom ne bi pojeo. NJihovi administratori, kao svojevrsna inkvizicija posvećena obračunu sa „jeresima“ pravoslavlja i srpstva, učinili su javnom lavinu komentara prepunih mržnje prema Crkvi, srpskom narodu pa i meni kao pravoslavnom svešteniku, dok su za suprotne stavove postavili zapreku. Tako rade sve vrijeme.

I, Javni tužilac, umjesto da zbog uvrede koju je nanio pravoslavnim vjernicima na saslušanje pozove Ranka Krivokapića, kao i urednike onih medija koji su, falsifikovanjem i tendencioznim plasiranjem djelova mog javnog pisma Krivokapiću, njegovu uvredu i decidni govor mržnje učinili inspiracijom za izliv mržnje prema Crkvi i Srbima na više crnogorskih elektronskih medija, na saslušanje je pozvao – mene! Bilo je očito da je to uradio pod pritiskom javnosti. Taj razgovor nije mu bio prijatan.

Već tada sam zamolio crnogorske političare, i one na vlasti i one u opoziciji da, umjesto što troše silno vrijeme i energiju na međusobice, obrate pažnju na činjenicu da im se pred očima razbuktava – fašizam. Ali, njih to nije interesovalo i u Crnoj Gori je fašizam metastazirao u montenegrinski nacizam ideološki ravan onom u Hitlerovoj NJemačkoj, na kojem je režim Mila Đukanovića jahao u posljednjoj fazi svoje oficijelne vladavine (koji je i dalje, podržan od Đukanovićeve hobotnice, i te kako živ).

Crnogorski mediji koji su servis Đukanovićevog režima na mene su kidisali i 2016, nakon dočeka Nove godine po julijanskom kalendaru („Pravoslavne nove godine“). Na prepunom Trgu Republike u Podgorici jedini sam govorio. Poželio sam mojim Crnogorcima više toga: da prestanu da ubijaju nerođenu djecu, da im se vrate hrabrost i čast, da im se dostojanstvo i poštenje vrate u školstvo i kulturu… Ali, samo jedna moja želja se zapatila u javnosti: „Neka se crnogorski brk sa pederskih zadnjica vrati tamo gdje je bio u naših slavnih predaka.“

Nakon dobrih želja Crnogorcima u 2016. godini, pozvao sam prisutni narod:

„A sada, braćo i seste, u miru, u miru, i opet kažem: u miru – jer haos nikome dobra nije donio – pođimo ka Hramu mira i ljubavi, Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja, gdje nas čeka apostol mira i ljubavi Mitropolit Amfilohije i njegova molitva Gospodu da nas u godini u koju smo ušli omije Svojom dobrotom.“

Kada smo sa Trga stigli u podgorički Saborni hram, novinari, moje kolege, postrojili su se ispred mitropolita Amfilohija čekajući njegovu besjedu. Samo par njih su iz redakcija koje će korektno izvijestiti o ovom događaju. Ostali se oblizuju čekajući da Mitropolit kaže nešto za sjutrašnji naslov, nešto čime će otvoriti TV dnevnik.

A on, zatvorio oči i priča. Priča o ljubavi prema Bogu i ljubavi među ljudima. Iz njega teče živo Jevanđelje. Gledam ih, premještaju težište svoga tijela sa noge na nogu. Dosadno im je. Čekaju „govor mržnje“.

Već je uveliko prošla ponoć, a Mitropolit odužio… Kad, pomenu crnogorsku vlast. Duh lovca na skalpove u trenutku se razbudi u njima. Međutim, lažna uzbuna. Ćorak. Mitropolit se tek ovlaš očešao o vlast i nastavio onu „dosadnu“ priču o obnovi čovjeka u Isusu Hristu.

Već vidim urednike ovih medija kako se muče, kako napumpavaju nešto iz Mitropolitove besjede…

Ujutro otvaram novine. Kad, tamo – ja!

Kažu: „Plamenac je bio mnogo oštriji od Mitropolita“. Kad nema velike ribe, dobra je i mala.

Ovi ljudi nijesu vidjeli prepun podgorički Trg, veličanstvenu litiju od Trga do Sabornog hrama za krstom iz Jerusalima i pravoslavnim sveštenicima, te prepun hram još od prije nego je litija stigla do njega. Nijesu čuli bogonadahnutu Mitropolitovu besjedu, pa i moju želju da se Crnoj Gori vrati dostojanstvo. Čuli su samo ono: „neka se crnogorski brk sa pederskih zadnjica…“

Tu moju dobru želju Crnogorcima neki mediji odmah su proglasili „homofobijom“ i „govorom mržnje“. U sadejstvu sa NVO Kvir Montenegro, posebno uporno je Pobjeda p(r)ozivala Tužilaštvo i Ombdusmana da me procesuiraju. Bezmalo, svakih par dana objavljivali su moju fotografiju sa potpisom: „Plamenac – govor mržnje“.

Nakon više mjeseci ove hajke, Ombudsman je pokleknuo i donio je mišljenje da sam kriv, da to što sam rekao te večeri na Trgu u Podgorici jeste govor mržnje. I donio je kaznenu mjeru: da se izvinim crnogorskim kvirovcima.

Moje „izvinjenje“ teže im je palo od novogodišnje želje.

Da li je to što sam rekao „govor mržnje“, mjerodavnu ocjenu mogao je dati jedino nadležni sud. LGBT-itd. i Pobjedina (i nekih drugih medija) presuda, a da do suđenja nije ni došlo, je – kleveta. Kao i u slučaju sa Rankom Krivokapićem, Javni tužilac nije reagovao na ovo očito kršenje principa prezumpcije nevinosti u crnogorskim medijima, na nasilje njihovih urednika koji su mi uporno, propagandno, s pozicije medijske sile, imputirali krivicu govora mržnje, vršeći na taj način snažan pritisak na crnogorsko pravosuđe. Javni tužilac je pokrenuo proceduru formiranja spisa, i pozvali su me u barsku policiju da dam izjavu. Potom je donio rješenje da u mome djelu nema krivice, nema govora mržnje.

Nakon što su u ova dva slučaja ispali zaista glupi, kao i svaki put kada su zapeli da me medijski satru i prinude Javnog tužioca da me procesuira, sa normalnom čovjeku teško pojmljivom ostrašćenošću obrušili su se na mene na Mitrovdan, i narednih dana, 2020. godine. Mitropolit Amfilohije mi je rekao, zato što sam Plamenac i sveštenik, da provjerim da li ima vladičanskih obilježja u grobnici pored crkve u manastiru Pokrova Presvete Bogorodice u Brčelima, u Crmnici. Vjerovalo se da je tu sahranjen mitropolit Arsenije Plamenac. Već je bio pripremljen kameni krst sa njegovim imenom. Zaista, bilo bi skandalozno taj krst postaviti na grobnicu u kojoj nije sahranjen on već neko drugi.

Ispostavilo se da su u toj grobnici, na istom nivou, pod pločama, tri kostura. Postoji realna mogućnost da ispod njih postoji još jedan nivo i da je u njemu mitropolit Arsenije. Ali, to više nije značilo samo otvaranje grobnice, nego stručni pristup. Kako je upravo u te dane Mitropolit umro, ostalo je da se nakon njegove sahrane angažuju stručnjaci. Ono što je ovdje bilo zaista sramno je da je ta grobnica bila napunjena šutom: malterom, komadima stakla i plastike…

U međuvremenu su ove kvazi komite otkrile da je tu nešto rađeno, iako niko ništa nije krio, i digle su samo takvu frku. Urednici crnogorskih medija koji su, u stvari, pipci Đukanovićeve hobotnice, to su dočekali kao nenadni dar, kao izvanrednu priliku da mi, napokon, polome kičmu. Dva dana TV dnevnvnici počinjali su sa: „Sveštenik Jovan Plamenac i njegov sin Krsto…“, a to su bili i glavni naslovi u štampanim medijima. Bilo je to vrijeme rasplamsalog kovida-19. Danima su informativne emisije počinjale izvještajima o broju umrlih i oboljelih od kovida-19. U ta dva dana potisnuo sam sve te smrti iz fokusa crnogorske javnosti, kao da sam bio upao u dječji vrtić i tamo puškomitraljezom sve pobio. Krsto, koji mi je pomagao u Brčelima, bio je kolateralna šteta. Još nije bio sveštenik. Mnogi političari, ali i drugi ljudi, dali su izjave za medije. Jedni su tražili da budem oslobođen, drugi moju glavu.

Tog Mitrovdana kod gornjeg brčeoskog manastira iskupilo se mnoštvo naroda. U medijima to su bili mještani. Iako je Brčelo skoro sasvim pusto selo. Pod tim pritiskom, u barskoj policijskoj stanici, gdje smo dali izjave, Krsto i ja lišeni smo slobode i maricom smo privedeni kod Javnog tužioca. U to vrijeme, prvo ispred policijske stanice, a potom ispred Osnovnog tužilaštva, iskupio se narod koji je tražio da nas puste da idemo kući. Za Bar su bili krenuli automobilima i iz drugih crnogorskih gradova, pa i sa Sjevera. Pritisak je bivao sve snažniji i – Javni tužilac nas je pustio.

Pod tim silnim izlivom mržnje u crnogorskim medijima pod kontrolom Đukanovićeve hobotnice, nadležni inspektor naložio je da se grobnica u Brčelima vrati u prvobitno stanje. I, umjesto da bude istražena, u nju je, na pokojnike u njoj, vraćen sav onaj šut, sva ona prljavština.

Do kada će Đukanovićeva hobotnica biti u poziciji da me drži u svom zagrljaju, ne znam. Kao što ne znam ni do kada ću biti u ovom životu, zemaljskom, dušom u tijelu. Uostalom, već odavno sam navikao da mi tako teku zemaljski dani i ne sjekiram što me čeka, što će mi Hobotnica još sve prirediti u sadejstvu tajne policije, pravosuđa i medija.

Kada tajna policija nema čime da te kompromituje: seksualnom aferom, nastranošću, finansijskom malverzacijom, pripadnošću tajnoj organizaciji…, kada nema čime da te ucjenjuje, onda „pusti buvu“ da si njihov saradnik. To su meni radili u Baru, u Crmnici, u mojim Boljevićima… I to rade preko svojih lokalnih špijuna. Takve informacije poslije se same šire.

Mogu još i da mi namjeste drogu u autu. Obično ga ne zaključavam. A i nije im problem da ga otključaju. (Neće biti ni iznenađenje ako slično urade u nekom manastiru, u obračunu sa Pravoslavnom crkvom koji predstoji.) Mogu i da mi namjeste saobraćajni udes u kojem ću poginuti. Svašta mogu.

I – što onda.

Moje poimanje, pa i doživljaj, slobode nije isto kao njihovo. Štoviše, suštastveno se razlikuje.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)