ŽAL

Piše: Emilo Labudović

Kažu da malo šta boli i da ništa sporije ne zarasta od bratske rane, i da nema otrovanije krvi od bratske. A brat nije samo onaj kojeg rodi majka, već i ona duša nebom povezana i istim amanetom obavezana.

Na Kosovu su u nedelju ubijena tri Srbina, tri brata, tri ljudska sina, oca i supruga. I nijesu samo njihovi domovi danas „ukrašeni“ crnim barjakom koji, izgleda, evo će već sedmi vijek, baca crnu sjenku nad cijelim Kosovom. I ne samo nad Kosovom, već i nad svekolikim Srpstvom, jer bez Kosova ni nas nema, niti imamo pravo na nebesku adresu.

Neizdrživi bol tri čestite srpske porodice, vrisak tek rođene djece, lelek majki i plač udovica, ćutanje očeva koje je glasnije i od urlika zvjeri u planini, podsjećaju i upozoravaju da avet fašizma opet kruži nad Kosovom. I to čitav svijet vidi i priznaje. Samo se ne vidi iz Crne Gore, a još manje priznaje, jer Crna Gora je priznala samo fašističko Kosovo firera Kurtija.

U srpskim zeljama dan je žalosti i iskrenog saučešća porodicama stradalih. Ali, Crna Gora nije svoja, a kad nije svoja nije ni srpska. I Crna Gora ne žali. A trebalo bi, jer su poginuli – braća. Gens una sumus, rekli bi Latini. A i mogla bi, ako ne zbog poginulih Srba, a ono makar zbog poginulog policajca zbog čije je smrti „najžešće“ protestvovali. Ali, rekoh, Crna Gora odavno nije svoja i, ako je već o žalosti riječ, valjalo bi nad njom zakukati.

Teško zemlji koja sebe nema!!!