Albanci na Kosovu i Metohiji grcaju u bijedi, ne žele Kurtija i srpske fabrike i plate kao u centralnoj Srbiji

Bio sam tri dana u južnoj srpskoj pokrajini Kosovu i Metohiji. Obišao sam Prištinu, carski Prizren, Gnjilane, Gračanicu, Uroševac… Nisam mogao a da ne primjetim materijalnu bijedu u kojoj grca albanski živalj koji, sem “privrede sa narkoticima“ i auto-perionica nema nikakvu granu privređivanja koja bi uticala na životni standard. Doduše, sa narkoticima posluju samo oni određeni, manjina, kao i sa ostalim nelegalnim unosnim radnjama, ali običan čovjek, Albanac na Kosovu i Metohiji skoro da nema ni za hljeb.

Vozeći se taksijem, razgovaram sa Albancom koji žali za vremenom Slobodana Miloševića. Kaže da skoro devedest posto Albanac nema od čega da živi i da je za život postalo neizdrživo. Krivi Kurtija i kako kaže, kada bi Vučić došao da otvori neku fabriku da ih spasi gladi. Ovaj čovjek tvrdi da je Kurti u samo jednom uspio, a to je da zavadi i podijeli. Kaže da vjeruje Srbiji i nada se da će uskoro Beograd imati punu kontrolu i de fakto kako bi Albanci preživjeli. Ono što kaže tajno, svakako, ne smije javno jer se boji brutalnosti “bande“ kako naziva privremene institucije u Prištini.

“Aleksandar Vučić otvara narodu fabrike i puteve, išao sam skoro do Beograda kod rođaka, kada sam video puteve poželio sam da svijet pusti da se i ovaj dio Srbije razvija“, reče mi jedan vremešni Goranac.

Slušajući ove, ali i mnogobrojne druge stanovnike južne srpske pokrajine došao sam do saznanja da je bijeda razbila nekadašnju homogenost onog življa koji je 2004. godine vršio pogrom nad srpskim stanovništvom i srpskim svetinjama na Kosovu i Metohiji. Izgleda je mržnju prema svemu što je srpsko zamijenila briga za golu egzistenciju, a oči su uprli u Beograd kao nadu i očekuju da, kada počnu da se otvaraju fabrike za Srbe i Albanci nađu zaposlenje, jer nemaju od čega da žive.

Natalitet na Kosovu i Metohiji je na strani Srba. Aškalija raspoložen za razgovo, rekao mi je da, ako krenem kroz sela koja su do prije dvadesetak godina bila većinski naseljena Albancima, danas mogu da vidim samo dimnjake bez dima, jer su kuće prazne, a svi otišli u inostranstvo bez namjere da se ikada više vrate.

Kod Srba na Kosovu i Metohiji se vidi da nemaju namjere da napuste ono što im je dom i sveto ognjište, a na njihovim licima se, uprkos najtežim pritiscima, primjeti optimizam. Vjeruju svojoj državi i predsjedniku Aleksandru Vučiću koji se nadljudskim naporima bori da sačuva mir i stabilnost u okolnostim kada sva iracionalnost i nerazumnost Aljbina Kurtija ozlazi na vidjelo kojeg Albanci na Kosovu i Metohiju ne žele i žele da se ponovo vrate pod punu kontrolu Beograda da bi imali šta da jedu, bez pretjerivanja rečeno.