Ted Bifild, sin američkog vazduhoplovca Flojda oborenog 1944: Mog oca je spaslo hrabro srpsko srce

Drugi put sam u Srbiji riješen da do kraja zabilježim ratni put, tačnije spasavanje mog oca Flojda. Kada sam 2019. dolazio na obilježavanje 75. godišnjice misije „Halijard“, u okolini Ćuprije bio sam u familijama tri porodice koje su učestvovale u spasavanju oca te 1944. Obišao sam i vinograde gdje se zarila njegova „leteća tvrđava“ B-24. Ocu je to bio prvi let, a da ne bješe odvažnih Srba, srpskih domaćina, Dražinih vojnika, ja se ne bih rodio.

Ovako, iskreno, vidno potresen, govori Ted Bifild iz Nebraske, u redakciji „Novosti“, na dan odlaska u Pranjane, na Galovića polje. Amerikanac, „naoružan“ očevim slikama tokom prethodnog boravka pripremao je teren za istraživanje o čudesnom spasavanju oca Flojda u okupiranoj Srbiji 1944. Avion, tada mladog narednika vazduhoplovnih snaga SAD oboren je po povratku u Italiju posle bombardovanja Njemaca u Rumuniji. U letjelici je bilo sedam članova posade, a naređenje kapetana da iskaču dobili su kada su preletjeli Dunav, u trenutku kada su ih izrešetali njemački lovci.

Amerikanci su, priča Ted, iskakali u dvije grupe. Ispostaviće se da su ih spasavali odvojeni odredi Jugoslovenske vojske u otadžbini. Flojdova grupa od tri čovjeka „prizemljila“ se nekoliko kilometara južno od Ćuprije, a avion je pao u vinograd u blizini Aleksandrovca. Kada je stigla njemačka potjera, ova „trojka“ je već bila evakuisana. Ted, koji ponosno nosi letačku jaknu oca i na beogradskih 30 stepeni, objašnjava da do pred kraja života njegov otac nije mnogo pričao o tim događajima i Drugom svjetskom ratu.

Ali, ističe, nikada nije krio slike iz Srbije.

O 99 dana skrivanja u nekoliko djelova Srbije, od Senjskih rudnika kod Aleksinca do Kraljevog skloništa u Zvorniku, Flojd je, priča nam njegov sin, isticao da su to bili „vjerovatno najneizvjesniji dani u njegovom životu“ jer avionski mitraljezac nije mogao da pomisli da postoji narod koji će rizikovati svoje i živote svojih najbližih da bi spasao nepoznate ljude.

„Govorio je kako su on i kolege bili šokirani kada su shvatili koje su razmjere tog gerilskog pokreta u Srbiji i kada su se posle osamdesetak dana našli svi na okupu u Pranjanima čekajući avion za Bari – svjedoči Ted. – Tada su ih Srbi već smatrali „svojima“ i bilo im je žao što se rastaju. U međuvremenu, samo grupa mog oca je bila skrivana u okolini najmanje tri grada u Srbiji jer su ih premještali na sigurno čim bi se zapucalo u okolini ili kada je zaprijetila opasnost da će krenuti njemački lov na pilote. I, zato hoću da odem i u Zvornik u to Kraljevo sklonište, poslednje utočište oca pred prebacivanje u Pranjane gdje su im svi bili na usluzi“, kaže Ted.

Drago je Tedu što se i u njegovoj zemlji sada već u 16 muzeja u 16 država SAD nalaze dokumenti i eksponati operacije „Halijard“. Otkriva nam da je nedavno u Arizoni, u gradu Mesi, bio iznenađen kada je na aerdormu video tri američka aviona koja su činila vazdušni most iz Pranjana za Bari od maja 1944. do decembra 1945.

„Kada sam na pisti ugledao avion sa brojem 24 na repu, isti onakav kako mi ga je otac opisao, krenule su mi suze. Još kada se ispostavilo da su ljudi iz Muzeja osposobili letelicu za muzejsko letenje i kada su me tim avionom podigli iznad Arizone, obećao sam sebi da ću napisati knjigu o ocu i neustrašivim Srbima“, priča on.

Iz knjige u nastajanju Ted nam otkriva kako je njegov otac bio taj pilot koji je dječaku kuriru koji je njegovu grupu doveo do Pranjana dao američki letački kolt riječima: „Sine trebaće tebi više nego meni“.

Na kraju, Ted zastaje, pa, zagledan u daljinu, pita:

– Da li bi ova rečenica, objavljena u „Večernjim novostima“, mogla da bude putokaz i do familije tog hrabrog dječaka?