CRNA GORA JES MALENA, AL (DAL) JE ČASNA I POŠTENA

Piše: Perica Đaković

Ne znam dal’ se od vas ko još sjeća one pjesmice koju smo kao djeca pjevali: “Crna Gora jes malena, al je časna i poštena”. E tako smo mi svi još kao pionirčići zaista mislili, a kasnije se i time dičili. Al’ onda dođoše drugovi iz naših redova i otvoriše nam oči da nije sve baš kao u pjesmi. Ne znam za vas i na koji ćete vi period pomisliti, ja se sjetih kraja 80-tih i Žute grede i velike povike na tadašnje rukovodstvo, nazvaše ih “jagnjeće brigade”. Dobro ajde, zbog njihovih posjeta rodnim krajevima, nastradalo je istina po koje jagnje, ali jagnje bi stradalo prije ili kasnije i bez njih. Ono što će im sigurno zamjeriti značajan broj Crnogoraca, i neće oprostiti, jeste da su poltronski dozvolili da se poništi amanet najvećeg među nama i da se po Brozovskom naumu a Meštrovićevoj izvedbi veliki Vladika utamniči u mermernoj rupi mračnog mauzoleja. Digli su tada mnogi glas protiv rušenja kapele i skrnavljenja Jezerskog vrha na Lovćenu, ali bilo je to uzalud, naum komunističke ideologije se morao ostvariti,dizanje novih spomenika i prekid sa “zaostalom klero tradicijom”. Istina da sam i ja bio dijete komunizma, ali amanet Vladike je amanet. Rekao mi je jednom Mitropolit Amfilohije: “Kad se ispuni amanet Njegošev i vrati njegova kapela, narod u Crnoj Gori će se izmiriti”. Nažalost, Mitropolit nije to dočekao.

I onda, nakon tih koje su prozvali “jagnjećim brigadama” dođoše ovi mladi, lijepi i pametni, istina nijesu imali neku garderobu, ali da su novi, novi su. Istina, po dolasku vratili su u Crnu Goru kralja Nikolu i kraljicu Milenu, ali ni oni ne ispuniše amanet velikog Vladike.

Oni, mladi, ne krenuše stopama prethodnih brigada, okrenuše se morskim plodovima, pokazavši nam da je Crna Gora i mediteranska zemlja (do tada malo je bilo vremenskih prognoza za more, pa su ovi u Boki morali da prate HRT da bi znali okle vjetar duva). I kako ono biva, gdje je more, tu su i gliseri, a gdje su gliseri, e, tu su i cigare. Dosta je bilo da samo oni oko Briona imaju tu privilegiju.

Naučiše ponešto i ovi naši mlađani Kumrovački đaci. Sjećam se da mi je tadašnji predsjednik objašnjavao da kada vidim da gliser ide iz Boke da će naša država imati za plate prosvjeti, drugi za plate zdravstvu, treći za penzije, i tako redom. “Pametan je i mudar taj naš mladi premijer”, ubjeđivao me tom prilikom predsjednik. Povjerovah, kao i većina u Crnoj nam Gori. Stari su ljudi tada govorili ko vrca med ostane mu malo i na prstima, neka i treba, pa i mučio se. Ali to malo je postajalo sve veće, pa je ono ondašnje malo prenešeno na državu. Gle, i tad nasta prvi sukob među mladim političarima i basketašima. I ne znam sjetiste li se onog TV duela kada Momo upita Mila za neke banane. Kao, okle mi u Crnoj Gori da jedemo više banana nego oni u Evropi. Milo mu onako usput reče, nećemo sad Momo o bananama, biramo predsjednika. I izabra narod u drugom krugu kako izabra. Kasnije smo shvatili okle one banane i zašto, al’ bivalo je kasno. I kao što mi je poslije jednom u TV emisiji objasnio premijer, a možda je tad bio predsjednik (ko će još pamtiti na kojoj je funkciji bio, a i nije za ovu priču bitno), objasni mi oko naglog bogaćenja jednih, a velikog siromašenje većeg dijela Crnogoraca. To ti je, kako mi kaza, u stvari plod “tranzicije”. Što bi narod rekao, ko se snašo-snašo, ili bolje rečeno, ko je jamio-jamio. A narod ko narod voli Vođu, a i dalje pjevuši “Crna Gora jes malena”.

I onda kreće političko (ne)poštenje ili kako ih je kasnije narod počeo zvati “preletači”. Sjetićete se načina na koji je vlast krenula u borbu protiv tada najvećeg političkog protivnika Narodne sloge. Po principu da se riba čisti od glave, režim je krenuo baš prema opozicionim liderima. Sjetite se poštenja Novakovog i političkog lupinga, od ljutog Milovog protivnika i Narodne sloge, prešao je u redove njegovog velikog političkog podržavaoca?! Šteta što je odličnu profesorsku katedru zamijenio lošom političkom, iako je nagrađen mjestom ambasadora u Sarajevu.

Borba protiv Liberalnog saveza išla je drugim putem. Prvo je unutar partijski zamijenjen neprikosnoveni lider Slavko Perović, koji kao Cetinjanin postaje stanovnik evropske stare prestonice Praga. Prisjetite se 2003. godine koja nam donosi aferu Trsteno i veliku prodaju zemlje u zaleđu jedne od najljepših plaža na Jadranu (pričalo se o cifri od 6 miliona eura, a u tom korupcionaškom poslu spominje se ime, gle čuda, gospođe Ane Kolarević, sestre Milove i Acove!). Sve to dešava se u gradu gdje, umjesto DPS-a, vlast vrše Liberalni savez, Zajedno za Jugoslaviju i Narodna stranka. Ta afera poljuljala je ugled crnogorskih Liberala, i dolazi do isključenja tadašnjeg lidera koji stvara novu Liberalnu partiju koja je praktično sve do današnjeg dana bivala privjesak DPS-a. Da bi sačuvao čast partije, Slavko odlučuje da 2004. godine “zamrzne” rad Liberalnog saveza. Da je to, u stvari, dobro planiran potez Đukanovića, koji uz Rankov SDP preuzima političku ideologiju Liberalnog saveza, a to kao posljedicu ima prelazak većeg broja članstva LS u DPS i SDP. “Šteta, Narodna sloga bila je prilika da Crna Gora krene drugim putem, putem pomirenja”, izjavio mi je Momir u intervjuu priznajući da je i on glasao za Slogu.

Tada se na političkoj sceni rađa Pozitivna Crna Gora, koja postaje parlamentarna stranka i u Skupštini u početku žestoko se bori protiv režima, da bi u jednom trenutku pošteno stala uz Vođu. Epilog tog novog naglog zaokreta u politici je opet ambasadorsko zvanje, ne u maloj Bosni kao lider Narodne, nego za Pajevića, s obzirom na njegovu ključnu ulogu u “kontra revoluciji”, namijenjeno je mjesto u velikoj Kini.

Ne smijem da zaboravim i pojavu crnogorskog Eliot Nesa, i to baš u trenutku kada je Milo žrtvovao prvog politički do sebe Sveta. Narod se ponadao da će pravda krenuti ka čišćenju vrha, ali avaj. To je, kao i tzv Državni udar ipak za neku drugu priču.

A mi i dalje pjevušimo, uz nešto drugačije note “Crna Gora jes malena, al je malo manje poštena”.

I dolazimo do onog 30. avgusta (kako nazvasmo trajekt) 2020. godine kada narod uz “Đeda” u Litijama dovodi prethodni režim do kraja. Amfilohije ipak zadaje mat Milu. Tračak nade da bismo ponovo mogli zapjevati izvornu pjesmicu, ulio nam je Dritan (koga je dok je bio u Pozitivnoj Milo od milošte zvao “bitanga”), kada je odolio svim pritiscima, ucjenama i milionskim ponudama i ode sa svojom URA-om uz narod. Izdržao je i prozivke zbog čega je išao na razgovore pod Ostrog (slava mu i milost), uz tada čuvenu rečenicu: “Išao sam da razgovaram sa ljudima”. I rekoh, kad smo se ponadali da će Crna Gora opet ko u naša dječačka vremena biti “Mala al‘ poštena”, dođoše ponovo “drugovi iz naših redova” i umjesto političke, po volji naroda, napraviše ekspertsku, navodno apostolsku Vladu (da se vlasi ne dosjete), u stvari Vladu nam sastaviše ambasade demonstrirajući nam ko u stvari vlada ovom državom.

I, jopet, što bi narod rekao, krećemo dobro nam utabanim stazama. Džaba su bile

prozivke, upozorenja onih koji su krvarili protiv Mila i njegovog režima. Narod je to ocijenio kao njihovu borbu za fotelje. Nije vrijedilo ni tada upozorenje Medojevića oko netransparentnog ekspertskog zaduživanja od 890 miliona. Narod je bio zaslijepljen novim premijerom, tražeći umjesto hljeba, Antoanetine torte. Nažalost, napustio nas je tada Mitropolit Amfilohije, i sjetiće te se da su mnogi tada kazivali kako je jedino njima on ostavio poruke, testament, šta i kako dalje. Toliko je i to narod prihvatao, sve dok te glasine nije demantovao, tada, episkop Joanikije, kao njegov nasljednik. Radi mira u narodu, uz odlazećeg Mitropolita DF-ovci su morali prihvatiti i apostolsko-ekspertsku Vladu, a time dajući vazduh Milu i njegovom DPS-u koji je već tada disao na škrge. Kako je ta Vlada pala znamo svi dobro i kako je po Eskobaru uz podršku Mila i DPS-a nastala 43. Dritanova, manjinska Vlada, koja eto duže vlada kao tehnička nego kao redovna vlada. I eto sad pravimo novu 44. Vladu, da li po volji naroda koji je na izborima glasao, ili nekih moćnih adresa van Crne Gore, zaključite sami. Da ne spominjem i najnoviji tunel u centru Podgorice, još jedan dokaz da smo zaista zemlja neviđenih čuda.

I pitam se gdje se djede ona Crna Gora čojstva i junaštva Marka Miljanova.

Pa sad se i vi pitajte šta zapjevati, a za pojas ne zadjenuti.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)