KO TO TAMO KOPA?

Piše: Emilo Labudović

Kad čovjek ostavi više vremena iza sebe nego pred sobom, i kad se nagleda svega i svačega, na momenat mu se pričini da je vidio sva čuda ovoga svijeta i da ga više ništa ne može iznenaditi. Bar ne u mjeri da kaže: ovo nikad nijesam vidio ili makar čuo o tome. Nagledao sam se, doduše samo u filmovima, tunela svih vrsta i namjena, od onih koji su vodili do slobode, preko onih kojima se stizalo do trezora banaka pa do onih kojima se prelazila državna granica, i mislio sam da je svaki sledeći samo kopija već viđenog. Ali, ne leži se vraže, ovaj podgorički prijeti da pomuti slavu čak i onog iz Alatraza.

Tridesetak metara osrednjeg tunela, ispod Karađorđeve a do depoa (podruma) Višeg suda, prijeti da pomrači slavu onih koje su šverceri droge i emigranata kopali ispod meksičko – američke granice, a o onima iz Šošenka i Alkatraza i da ne govorimo. Postaće, sva je prilika, slavan i (ko zna) motiv za filmsku priču, ne toliko ni dužinom ni dubinom, koliko svojom – bizarnošću.

Prvo, van je elementarne pameti da neko na dvadesetak metara od najstrožeg centra grada, pred nosom čuvara najviših institucija pravosuđa, u zaleđu Parlamenta, mjesec dana kopa, buši  i iznosi kubike i kubike zemlje i kamena a da oni koji nas čuvaju o tome nemaju pojma. Pobogu, nije se kopalo u Sibiru, Francuskoj Gvajani ili na nekom pustom ostrvu nego usred Podgorice!?

Drugo, reakcije onih koji su ovaj udarničko – rudarski „podvig“ morali da, ako ne spriječe a ono makar otkriju prije nego su miševi pobjegli iz podruma, kao i onih „pokradenih“, prijete da završe u onim rubrikama tipa „vjerovali ili ne“!  Jer kad predsjednik Višeg suda, u onom haosu i gomili dokaznog materijala koji je nabacan kao u podrumu zemljoradničke zadruge, još sa vrata zaključi „da ne fali ništa od dokaza“, ko god je vidio na šta podrum liči mora da se zapita je li taj čovjek Supermen ili nije pri zdravoj pameti. A na to da zna a štiti „rudare“, ne smijem ni da pomislim.

Još bizarnija je izjava nominalno podstnara, a faktički nadređenih, u zgradi Višeg suda – onih iz Vrhovnog suda. Posipajući se unaprijed pepelom i bježeći od bilo kakve odgovornosti, koja tek treba da se ispita i utvrdi, ti genijalci kao najveći problem u ovom slučaju istakoše činjenicu „da su premijer i ministar danas u podrumu boravili – bez dozvole!? Znači li to da su „rudari“ podrum posjetili – sa dozvolom?

I laiku je jasno da se do podruma nije moglo tako precizno stići bez pomoći i „navigacije“ iz Višeg suda. I nijesu se mogle u onom haosu tako jednostavno „adresirati“ pozicije kutija, kesa i džakova u kojima su držani dokazni materijali predmeta zbog kojih se tako predano kopalo. A samo do zla boga naivni mogu vjerovati da se, ne samo među zaposlenima već i među sudijama, ne nalaze oni koji su na platnim spiskovima ovog ili onog klana ili nekog „viđenijeg“ iz SKAJ  aplikacije. Oni koji godinama, između ostalog, „zaboravljaju“ da pokrenu suđenje pa kriminalci visokog ranga, zbog isteka pritvorske kazne, iz pritvora izlaz kao iz Banje Koviljače.

Istraga je, doduše, tek krenula, ali ni budale više ne vjeruju da će stići do kraja, do naručilaca i najbližih pomagača. Možda neki od „rudara“, već unaprijed debelo plaćenih da preuzmu krivicu i onda zaćute, i bude uhvaćen i imenovan, ali dalje od toga – teško. A prije će biti – nikako.

Ko god da je naručio, ko god da je sarađivo, ko god da je kopao, šta god da je/nije nestalo, ostaje činjenica da je podgorički tunel rendgen – snimak stanja u državi. I kao na dlanu pokazuje da je Crna Gora ne samo duboko ogrezla u mutne vode organizovanog i svakog drugog kriminala, već da je on, poput zloćudnog kancera, metastazirao u gotovo svim vitalnim organima države.

A dok „organizovani kopači“ već odavno kopaju rak – raku državne uređenosti, pravne sigurnosti, jednakosti pred pravom i pravdom, socijalne obezbijeđenosti i međunarodnog ugleda, one koji su od naroda izabrani da je brane i uređuju po standardima modernog svijeta brine samo jedno: da se čika Eskobar, onaj treći zamjenik četvrtog pomoćnika petog sekretara, ili prevedeno na srpski – obični mlatikur iz Vašingtona, ne naljuti. A on bi bio strašno ljut ukoliko bi se ovdašnjoj vlasti makar i primakao etablirani Srbin. I očigledno je da, uprkos tome što bi kopanje od Skupštine do Vlade bilo dvostruko kraće, nema ne samo otvorenih vrata nego čak ni priručnog tunela kojim bi, legalno izabrani i legitimni, predstavnici srpskog naroda makar i privirili do Mickijevog kabineta. Jer, to bi žestoko naljutilo čika Eskobara, a kad on u Vašingtonu natušti one obrve, zvanična Podgorica već počinje da puni u gaće.

I da se opet vratim „našem“ tunelu. Koliko god da je kratak, priručan, koliko god da je kopan da se „ništa ne bi uzelo“ (koji je meni onaj Savić kralj😭), samo je pitanje dana kada će postati raritet, egzemplar i presedan, i da će, za dugo i dugo, služiti za sprdnju i ponižavanje Crne Gore. Ni kraćeg i plićeg tunela, ni duže i dublje bruke, reklo bi se. A čika Eskobaru puca prsluk za sve to. Važno je samo da Srbi ne počnu da kopaju do Vlade. Jer, kad i ako to oni počnu, ne gine grdna zajebancija i rašomonijada.