MNOGO JE!

Piše: SIBIN

Ne mogu trideset i kusur godina da živim samo za tebe! Za tvoju dobrobit i raznorazne privilegije koje koristiš isključivo u svrhe lične promocije. Tokom koje trebam da ti se netrepćući divim i aplaudiram dok ne padnem s nogu.

Ne mogu vazdan tumačiti tvoju filozofiju, misao izraženu u preklompleksnoj rečenici, koja bi da je analitična i fakinska, sistematičana i pomalo psovačka.

Evo: trideset i kusur godina radim od jutra do sjutra kako bi ti daleko od drugih i na miru pisao, režirao, sada i nešto postmoderno i dekonstruktivistički primenjivao u Njegoševom djelu, o kojem, priznajem, imam siromašno znanje, ne ide mi da umno dobacim do te vazdušne uzvisine gdje se pominje i – elektricitet, žica koja protegnuta sve drži u ravni, i maj koji u raju vječno traje, i štošta što zaista ne mogu jezički rasklopiti.

Razumiješ: mnogo je da te trideset i kusur godina uslužujem, a da me tvoj postburžujski prezir prepoznaje kao ksenofoba, mrzitelja sve razlike, državnog neprijatelja, iako neki sebe nazivaju anarhistima i mizantropima, a stalo im do države i ljudskih prava, što opet ne razumijem, ali biće da je do mene.

Ne mogu više da slušam kako na svim zapišanim, dakle tobože državnim i gradskim medijima zboriš o komunizmu, i drugim izmima, sa pozicije jednog moderniste koji, uprkos Liotarevom uvidu da smo zašli u vrijeme kraja velikih istorijskih interpretacija, nastojiš sve prošlo nivelisati onako kako ti to ideološki odgovara.

Shvataš, mnogo je, da opet narednih trideset godina na skelama provodim čisteći prozore tvoje novinarske kancelarije u kojoj kucaš kolumne o religioznom fanatizmu, o velikosrpskoj hegemoniji, o mom divljenju prema Kremlju iako toliko forsiram Mišoa ili Pjer Žan Žuva ili Iv Bonfoa koji je tako duboko prodirao u genija kakav je Šekspir. Zar ne?

Mnogo je!