Ko uđe u ovakvu Vladu biće novi Darko Pajović i Novak Kilibarda: Vladu sastavljao Ibrahimović, po direktivi Đukanovića!

Piše: Predrag Petrović, politički analitičar

Kako se privode fingirani pregovori o sastavu 44. Vlade na površinu isplivava sve ono šta je prethodilo istima. Vlada je skrojena prije početka pregovora i to je bilo jasno kada je početkom jula već objavljena podjela resora između PES, Demokrata i manjinskih stranaka.

Već su tada obavljeni razgovori i dogovori i svi akteri su se složili u jednom da ni po koju cijenu u Vladu ne mogu biti Srbi i koalicija ZBCG.

Kasniji navodni poziv koaliciji ZBCG je bio samo bacanje prasine u oči građanima Crne Gore. Namjerno je u deset principa ugrađen princip sedam “Struktura Vlade biće definisana proporcionalno izbornom rezultatu koji su postigli njeni konstituenti”.

Ovaj princip je trebao u startu da eliminiše koaliciju ZBCG na način da im se ponudi ponižavajuća ponuda koja bi, sigurno, bila odbijena. Nešto slično kao što je bilo sa nuđenjem plana Z-4 Srbima u Hrvatskoj i u Rambujeu.

Međutim, lideri koalicije ZBCG su prihvatili pregovore i javno saopštili da žele da uđu u Vladu jer viši cilj od funkcija je demontaža bivšeg režima.

Tada je nastala panika kod Spajića, Bečića i Ibrahimovića i pošlo se na konsultacije kod Mila Đukanovića.

Dogovoreno je da se spriječi njihov ulazak brzom objavom Ibrahimovića da BS prihvata ponudu i da u Vladi neće biti koalicija ZBCG čime je praktično Ibrahimović umjesto Spajića otkazao dalje pregovore, potom su se redom oglasili Đeljošaj, Nimanbegu…

Pokušala se zbuniti javnost kao koalicija ZBCG “širokogrudu ponudu” Spajića nije prihvatila odmah nego je eto htjela da pregovara i odugovlači pregovore.

Iz svih dešavanja koja su se odvijala od završetka vanrednih parlamentarnih izbora 11. juna jedno je jasno, mandatar nije bio Spajić niti mu je mandat povjerio Milatović već je stvarni mandatar bio Ibrahimović kome je mandat povjerio Milo Đukanović.

Prisjetimo se samo dominacije u odnosu Ibrahimovića prema Spajiću. On mu je, kada je pozvao na razgovore koaliciju ZBCG odbio sastanak zbog “već ranije preuzetih obaveza” i držao ga je na leru punih nedjelju dana.

To Spajić nije smatrao odugovlačenjem pregovora i nekorektnim odnosom, ali zato proziva Andriju Mandića i Milana Kneževića što nepristojnu ponudu nijesu prihvatili poslije 10 dana od početka roka za formiranje Vlade i ako nijedna Vlada od 2006. godine nije formirana prije sedamdesetog dana od davanja mandata.

Da je Ibrahimović stvarni mandatar govori i to što je on uslovio formiranje Vlade bez učeššća koalicije ZBCG, a što su potom prihvatili i Spajić i Bečić.

Ervin Ibrahimović se pokazao kao sjajan mandatar jer su sve njegove želje ispunjene, na pregovore je dolazio kada je htio, a resore dijelio onako kako je BS to odavno zacrtala. Nezadovoljnim poslanicima i bivšem SNP-u su data izmišljena ministarstva, uglavnom potpresjednička mjesta sa ili bez fotelja i došlo se do 29 ministarstava.

No ovdje nije kraj, ovo je samo početak scenarija. Kada se izabere 44. Vlada tada više ovi potpredsjednici i ministri koji su kupljeni funkcijama u Vadi postaju nebitni.

Vladu mora srušiti 41 poslanik, a bez glasova manjinskih stranaka i DPS, koji može biti i uzdržan, Vlada opstaje.

Nezadovoljni mogu samo da gledaju u zemlju i da kriju svoje poglede od građana koji, kada su ih glasali, nijesu ni pomišljali da će  otići sa DPS-om i satelitima.

Stvarni mandatar biće Ibrahimović i Vladi više niko neće moći izglasati nepovjerenje osim ako to ne bude u intaresu DPS-a i njegovih satelita. Jedina mogućnost je da tada Spajić podnese neopozivu ostavku ali on to sigurno neće učiniti jer će se sa DPS-om osjećti konačno svoj na svom.

Zato se svi oni koji misle da će ulaskom u Vladu mandatara Ervina Ibrahimovića ostvariti svoje snove i time podići rejting  grdno varaju.

Postaće samo nebitni i poniženi, ništa se neće pitati u toj Vladi, a ni Ervin Ibrahimović ih neće cijenitii.

Pristankom da uđu u Vladu koja je projektovana da bude antisrpska, odričući se svoga naroda radi fotelja, odričući se plemenitih ideala borbe protiv kriminalnog Đukanovićevog režima i uvode još veći stepen izdaje, čiji primat je do sada bio u rukama Novaka Kilibarde i Darka Pajovića.