Sociolog Slobodan Antonić za BORBU: Narod se nakon litija oslobodio Đukanovića, ali je proces oslobođenja od NATO protektorata tek negdje na početku!

Narod u Crnoj Gori se nakon litija oslobodio Mila Đukanovića, ali je proces oslobođenja od NATO protektorata tek negdje na početku, ocijenio je u intervjuu za BORBU sociolog i univerzitetski profesor Slobodan Antonić.

Profesor ističe da će kolektivni Zapad svađati Beograd i Podgoricu uvijek i gdjegod to mogu. Prema njegovom mišljenju, politički predstavnici Srba u Crnoj Gori ući će u vladu, tek nakon srpskog formalnog zaklinjanja na NATO vjernost.

Antonić naglašava da sastavljanje nove crnogorske vlade, po svojoj geostrateškoj poruci, daleko nadilazi značaj male Crne Gore.

On se dotakao situacije na ukrajinskom frontu i poručio je da će Rusi gotovo sigurno pobijediti, ali je izrazio bojazan od nuklearnog incidenta koji bi izazvao kijevski režim.

Kako biste opisali trenutnu društveno-političku zbilju u Crnoj Gori nakon tri godine od formalnog razvlašćivanja DPS-a? Da li su procesi, događaji i odluke vlastodržaca u minule tri godine usklađeni sa težnjama naroda koji je na svim izborima od 30. avgusta 2020. godine razvlastio DPS i Mila Đukanovića?

Moram da Vam kažem da nedovoljno dobro poznajem prilike u Crnoj Gori. Pratim šta se dešava, ali daleko od toga da mogu da iznosim pojedinačne ocjene ili predviđanja.
U poslednjih trideset godina svega dva puta sam bio u Crnoj Gori. Pretposlednji put 1997. godine. Tada je montenegrinska „antinacija“ još bila na društvenoj margini. Ali, Đukanović je već napravio zaokret, koji je uključivao i rad na promjeni identiteta. A kada sam poslednji put bio u Crnoj Gori, 2010. godine, ta antinacija već je vladala svim institucijama. Tada je naš narod, u kulturnom i društvenom smislu, praktično živio po katakombama.

Imam utisak da je danas, zahvaljujući litijskom pokretu, narod izašao iz tih katakombi. Ali treba biti svjestan da je Crna Gora, kao NATO zemlja, praktično i dalje pod atlantističkim protektoratom. Narod se oslobodio Đukanovića, no bojim se da je proces oslobođenja od NATO protektorata tek negdje na početku.

U toku su pregovori za formiranje treće vlade u postdepesovskoj eri, kako Vam se isti čine i kakav epolog očekujete? Da li očekujete da će u novoj vlasti biti autentični predstavnici srpskog naroda i da li će nova vlast uvažavati najosnovnije intrerese Srba u Crnoj Gori, naroćito u svijetlu aktuelnih geopolitičkih pomjeranja uslovljenih sukobom u Ukrajini?

Odavde, iz Beograda se čini da će oni ući u vladu samo ako Vašington to dozvoli. Amerikanci trenutno gube rat u Ukrajini. Njihove ovdašnje pete kolone izvikale su Srbe za balkanske „ruskokolonaše“. Vašington će, naravno, gledati da izbjegne Srbe u vladi, onoliko koliko se on bude pitao. A ako Srbi stvarno uspiju da uđu u vladu, rekao bih da to može biti samo nakon
srpskog formalnog zaklinjanja na NATO vjernost. Ili pak kao znak da se Vašington ovdje sve manje pita. Zato sastavljanje nove crnogorske vlade, po svojoj geostrateškoj poruci, daleko nadilazi značaj male Crne Gore.

Zapadnjaci će svađati Beograd i Podgoricu uvijek i gdjegod to mogu

Mogu li se odnosi između Srbije i Crne Gore popraviti i na koji način i da li su članstvo Crne Gore u NATO i priznavanje nezavisnosti tzv. Kosova glavni uzroci ovako loših odnosa na relaciji Beograd – Podgorica?

Treba imati na umu dao cio Zapad, uključujući i sve njegove balkanske ispostave, radi na tome da odnosi Srbije i Crne Gore budu što lošiji. Nedavno sam čitao članak koji se ticao izbora u Crnoj Gori, a čiji je naslov glasio: „Nije svejedno hoće li Rusija i Srbija direktno izaći na Sredozemlje“. Tu se kaže da bi „bilo potrebno da Zapad uloži maksimalan napor da Đukanović pobijedi“, jer „Zapadu ne može biti svejedno da li će Rusija i Srbija zajednički, snažno i definitivno izaći direktno na Sredozemlje“.

To Vam je glavni i jedini ugao iz kojeg zapadnjaci posmatraju sve što se dešava u Crnoj Gori. Oni će svađati Beograd i Podgoricu uvijek i gdjegod to mogu. A mi kakvi smo, bojim se da nam mnogo i ne treba da se oko svega zakačimo, a ako treba i zamrzimo.

Ko će izaći kao pobjednik iz ukrajinskog sukoba i kada možemo očekivati kraj neprijateljstava između dojučerašnje braće. Kako će epilog (u obje varijante) sukoba uticati na svijet i konkretno na naš balkanski region?

Kako sada stvari stoje Rusi gotovo sigurno pobeđuju. Međutim, tu postoji jedna ozbiljna opasnost: da Ukrajinci, kad vide da je kraj, aktiviraju prljavu nuklearnu bombu ili izazovu nuklearni incident, pa da za to Zapad optuži Rusiju. To je oprobani model Markala, Račka ili Buče, koji svi dobro poznajemo. Korišćenje nuklearnog oružja je tabu u međunarodnoj politici. Svaka njegova
upotreba mogla bi izazavati ogorčenost prema Rusiji. Ona bi bila izolovana i od svojih sadašnjih prijatelja, poput Kine i Indije. Iz toga bi se Rusija teško izvukla neoštećena.

A drugo, radijacija bi brzo dospela do Poljske i dala izgovor da NATO možda počne i neku vrstu direktne oružane agresije. To ne bi moglo a da ne dovede do eskalacije sukoba, možda i do upotrebe taktičkog nuklearnog oružja. Danas, recimo, postoje male atomske bombe koje se mogu izbaciti iz topa, ili donijeti običnim džipom. A kad jednom to krene, nema zaustavljanja do razmjene
nuklearnih napada na gradove. Svaka raketa na Kalinjingrad može izazvati raketu na Varšavu. I to će onda, jamačno, biti kraj naše civilizacije. A možda i čovječanstva. Užasno, besumnje – ali sve što možemo je samo da se molimo da do tog ne dođe.

Vašington je pustio Đukanovića niz vodu iz straha da će izazvati građanski sukobe

Slažete li se ocjenom mitropolita Joanikija da je Crna Gora bila projektovana kao mala Ukrajina za vrijeme litija i koliko smo bili daleko od tog scenarija i šta bi isti podrazumijevao?

Raspad SFRJ bio je proba za raspad SSSR, a rat sa Srbijom i CG 1999. proba za rat sa Rusijom 2022. Tako je isti model promjene identiteta, preotimanja Crkve i stvaranja anticrkve i antinacije, primijenjen kako u Ukrajini, tako i u Crnoj Gori. Srećom, litijski pokret je preokrenuo situaciju. On se mogao ugušiti samo silom, koju je Đukanović vjerovatno bio spreman da upotrebi. No, on očigledno da nije imao saglasnost Vašingtona. Amerikanci su se izgleda s pravom bojali da bi Đukanovićeva upotreba sile dovela možda i do narodnog ustanka. A ta pobuna bi se onda završila ili
NATO agresijom radi pacifikovanja, ili ustaničkim zauzimanjem Podgorice. U svakom slučaju nastala bi situacija koju Vašington ne bi mogao više tako lako da kontroliše. Zato je Vašington i odlučio da prije pusti Đukanovića niz vodu, nego da rizikuje oružane sukobe ili potpuni gubitak kontrole.

U Vašim kolumnama naglašavate rasistički odnos prema Zapada prema Rusima i Srbima i pored truda određenih političkih, društvenih i kulturnih krugova tih društava da se približe zapadnim idealima. Šta je uzrok tome i koja surazlike između zapadnog pogleda na Ruse i Srbe?

Odavno je uočena direktna veza između zapadnjačke rusofobije i srbofobije. I mislim da Zapad u tome čak i ne pravi neku posebnu razliku između Rusa i Srba. Kad čitate britanske putopisce koji su prolazili kroz Srbiju u 19. vijeku, vidite da oni sa čuđenjem ustvrđuju kako Srbi zapravo imaju „rusku vjeroispovest“. „U njihovim crkvama“, kažu oni, „misa je na ruskom i po ruskom kultu“. Jer, crkvenoslovenski je bio zbilja isti u Rusiji i Srbiji, a isti je, naravno, bio i pravoslavni obred. Ono što je nama bilo „naše slatko pravoslavlje“, kod Britanaca je izazivalo samo podozrenje i strah. A danas je Zapad kudikamo gori nego onda. Stoga njihove elite još više podozrijevaju od nas. Odavno je već slikovito primijećeno da na Zapadu, nakon dehristijanizacije, umjesto Svete Trojice vlada pagansko-demonsko trojstvo: Pluton, bog podzemnog i nezasluženog bogatstva; Mars, bog rata i pljačke; i Merkur, bog lukave trgovine i prevare.

I šta mislite kako iz tog ugla izgledaju naše pravoslavne litije? I kako im djeluje naš hrišćanski narod? Ali, rešenje nije ni dodovoravanje Zapadu. Jer, ono će biti prihvaćeno jedino uz potpunu promjenu našeg identita. Rešenje je da se odupiremo, dok nas konačno ne ostave na miru. A Zapad baš ubrzano i primjetno slabi, da valjda neće još proći mnogo vremena do tada. Uopšte, mislim da vrijeme radi za nas. Tako da, osim ako ne nastupi Apokalipsa, treba izdržati još neko vrijeme. Pa ćemo da budemo slobodni.