Muhamed, Marlon, Novak Đoković
Piše: Slaviša Čurović
Nije problem što neko traje dovoljno dugo da ga svi pominju i pamte zauvijek…
Neko je trajao kraće, ali ga opet spominju vječno. Stvar je u tome kako neko traje i šta u tom trajanju donosi.
Đoković je poslednji autentični svjetski Mohikanac. Nama draži od svih jer je Srbin…Ali on je i svjetski fenomen, ne samo srpski.
Zašto je, kao prvo, naš, srpski, najveći fenomen sporta od sada pa do kraja vremena? Pa naprosto zbog toga što prije njega, a sasvim sigurno nikada poslije njega, nismo i nećemo imati personu koja u svom trajanju ruši svaki svjetski dobar rekord u svoju korist i briše svaku lošu stranicu koju smo mi, možda nekad, ispisivali. Kao narod.
Svi su sve napisali o Novaku, knjige, tekstove, milione i milijarde postova, tek će se pisati knjige, analize, biografije i objašnjenja, ali ima jedna stvar koja nije objašnjiva bilo kome ko nije sa ovih prostora…
I ko ne zna šta je boks, recimo.
A to je, šta ga to, Novaka, gura naprijed nakon 20 godina bavljenja tenisom i čini jednako dobrim kao onda, uprkos neumitnom zakonu biologije po kome naše tijelo ima određen broj neurona i može kad ih potroši da se pozdravlja samo sa sobom?
Kažu da naša riječ „inat“ ne može da se prevede na druge jezike? Možda ne može, možda i može.
Boks, kao najveći sport od svih, ima rečenicu „against all odds“ kao motiv za hrabrost i istrajnost ponekog čovjeka ponekad unutar konopaca koji uradi i ono što ne može da dokaže da MORA KAD ON HOĆE. E to vam je inat.
Novak je bokser, nema sumnje. On igru podiže na nivo ličnog, na nivo pobjede nad samim sobom, pobjede nad drugima ne gordeći se, te pobjede nad svim šansama koje mu se daju.
Tad je najopasniji. Tada daje i ono što nema i tada ide u ono što mi zovemo u boksu : „Do otkaza“.
Do otkaza svih organa i do apsolutnog samoicrpljivanja, kada se ulaže sve, svaki atom snage i pronalazi i ona dodatna koju nemaš nikada sem onda kada si riješio da ideš baš “ do otkaza“. I tako pogineš tamo, na sceni, ako treba. „SA ŠTITOM ILI NA NJEMU“.
Ta bokserska narav je urođena, ona se ne može stvoriti i kao što posle Muhameda Alija u boksu, nije više nikada bilo nekog takvog, niti će ga biti, tako se sa sigurnošću može tvrditi da posle Novaka Đokovića u tenisu neće više nikada biti nekog takvog.
Na čemu ovo temeljim? Prosto, posle Alija, dolazili su razarači, Holms, Foreman,Frejzer, Tajson, mnogi drugi. I? Kakve god rezultate da su postigli, a recimo Foreman je postao i najstariji prvak svijeta, Tajson najmlađi, Holms je prvi stigao do 48-0 u borbama, kakve god Alijeve rekorde rušili, niko ga nije nadmašio po utisku, po davanju, po spremnosti na beskompromisni genijalizam davanja, po harizmi, po onome što je dao Ali. I po onome što je radio i nakon boksa, ili i uz boks.
Osporavan? O DA….I Novak je. Potcjenjivan? Skoro uvijek…
Smetnja svakome jer je samomisleći hodajući intelektualac, što se od sportiste i ne traži…O DA…
I sve to je Novak Doković. Kao i Ali.
S druge strane, Muhamed Ali glume, Marlon Brando je rekao: „Ja sam dao pravo da živim vjeran sebi, odbivši da budem ovca.“
I ostao je najveći svih vremena. Zbog istog onoga što je imao Ali. I što ima Novak.
Ono nešto više od svakoga sličnoga. Ono što se zove petlja da se ode „do otkaza“ kada su sve šanse protiv tebe, da se prvo krene u bitku sa samim sobom, pa sa protivnicima nakon toga, sa zločestim i zlonamjernim svijetom na kraju i sa nevjernim Tomama kod kuće. Zauvijek nevjernim.
Ko se takav rodio, on ne živi samo „Sad i ovdje“ i ne živi samo dok svaki neuron mozga biologija ne ubije svojom zakonitošću.
On živi vječno. Ne zato što se imao : „Rašta i roditi“ , kako kaže Vladika Rade.
Ne. On se rodio takav.
Od Boga dato da bude najveći. Kao i Ali, kao i Brando.
Bez obzira na nacionalnost i bez obzira može li se “ inat “ prevesti sa srpskog na engleski ili ne.
Jer uz pobjede na terenu on prkosi i sistemu, kao što su mogli samo Ali i samo Brando onomad.
Sistemu po kome čitav svijet živi u brazdi zaoranoj pradavno i u koju nas sve, prije ili kasnije, sve uvedu. Ili satjeraju. Kao ovce.
NAJVEĆE, IPAK, NE.
Zato instinktivno volimo takve ljude, ne znajući ih lično, jer rade ono što mi niti možemo, niti umijemo, niti imamo petlju za takvo što.
Samo je naša sreća da se živi u vremenu kad on igra i kad on živi.
Kad se svjetla pozornice sportske zatvore za Novaka, kada preksjutra se nađe neko da obara njegove rekorde (a svaki će se kad tad i oboriti pa i onaj Jarmile Kratohvilove u atletici) kao Tajson Alijeve juče, kao Tom Henks Brandove prekjuče, ostaće Novakovo srce koje se ne mjeri rekordima, već patnjom kojom se izložio da kao vitez ode „Do otkaza“ i pobijedi i kad se nije to moglo.
Da se suprotstavi sistemu i pobijedi ga, kao onda Ali bacivši medalju u Ohajo i odbivši da ide u Vijetnam, kao Brando odbivši Oskara i ustavši za prava crnaca i Indijanaca kada niko nije smio, kao Novak spavajući zatočen u azilu braneći pravo svakog u svijetu da ima pravo ličnog izbora, ili boreći se za pravo da svako ima ponos i pravo da kaže da je Srbin, iako nam je to zabranjivano.
To mogu samo heroji. I ne rade to da bi ispali heroji, nego zato što ih instinkt pravde tjera na to. Instinkt buntovništva. „Pobuna je karakterni poriv“ rekao je onomad veliki Marlon.
A tenis? To je samo prva stanica ovog čovjeka, koji će i nakon njega blistati svojom hrabrošću da svoje šanse otme u bilo čemu što bude smislio da uradi.
Ne sumnjajte da će se i dalje boriti protiv sistema, makar ostao usamljen kao Ali, makar ostao sam kao i Brando. Usud genija, da. Nauk nama prosječnima, dakako.
Jer „against all odds“ ili “ Do otkaza“ jedino su u 20. vijeku mogli Muhamed Ali i Marlon Brando.
U 21. za sada može samo jedan čovjek. Novak Đoković. Traži se drugi.
Nekoga nebo vjerovatno sprema za sledeći milenijum. 22-gi.
Ovaj 21- vi je rezervisan za Srbina, porijeklom iz Jasenovog Polja, koji je uvijek išao “ Do otkaza „.
I zbog koga je lijepo biti hrabar i reći da si Srbin, makar na jedan dan. Ili zauvijek, pa kako ko voli.
Ili iz inata ili „agains all odds“, biti slobodan da misliš svojom glavom, na kraju. Uprkos svemu. Kao i Muhamed, kao i Marlon, kao i Novak. Bez obzira na vjeru, naciju i boju kože.
Napomena: Sadržaj teksta isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove redakcije.