A ŠTA AKO?
Piše: Emilo Labudović
„Ne čudim se patki potkovanoj,
Ne čudim se guski osedlanoj,
Nit ‘ vukovoj kapi od samura…
…. No se čudim zecu dimijama
Kud se vere, kako ne izdere“.
Kažu da je u ljubavi i u politici sve dozvoljno i da se i u jednoj i u drugoj sferi uspjeh, pored upornosti i iskrenosti, gradi i na lažima, vještini obmanjivanja i skrivanja stvarnih činjenica. Ali , za razliku od ljubavi čija se uzvišenost ipak čuva od negativnih konotacija, politika, naročito ona dnevna, kolokvijalno se smatra krajnje prljavom djelatnošću u kojoj najdalje stižu oni sa obrazom kao đon, koji se najbolje koriste naivnošću, neobaviještenošću i nezainteresovanošću masa. Stoga je jedna od najprisutnijih definicija politike da je to „vještina“. „Vještina mogućeg“!
Ali, ipak, i u politici, makar onoj ozbiljnoj i na najvišem nivou, postoje granice čiji se prelazak smatra intelektualnim suicidom, nedozvoljenim onima koji imaju makar i zrno mozga i dan bilo koje škole. Zapravo , tako bi trebalo da bude ukoliko akter političkog dešavanja, stava ili izjave želi da sačuva mrvicu ličnog dostojanstva i političkog kredibiliteta.
Politika, naročito ona devna, se često svodi na međusobna osporavanja i obračune u kojima se protivničkoj strani spočitava sve i svašta, često na ivici krajnjeg bezobrazluka i građanskog nevaspitanja. Sporenja na relaciji vlast – opozicija, bez obzira na stepen demokratiacije i usvojenih manira građanskog društva, najčešće se kreću linijom žileta, ali se donekle vodi računa o tome da se, čuvanjem sopstvenog digniteta, ne pređe ona granica kada se sa terena politike pređe na teren malograđanštine i ulično – psovačkih obračuna. Na žalost, ova vrsta odnosa prema politici i dalje ne stanuje ovdje. Politički protivnik, naročito onaj etablirani, se napada svim i svačim, pri čemu se koristi svaka prilika, stvarna, izmišljena ili iskonstruisana.
U postkomunističkim društvima kakvo je, uprkos protoku vremena, i ovo crnogorsko, osim onih stvarnih, dejstvujućih političkih protivnika, najčešće karakterisanih kao neprijatelji, i dalje je na snazi sindrom takozvanog „spoljnjeg neprijatelja“. Da bi se prikrile unutrašnje greške, nesposobnost, lopovluk i kriminal, svim sredstvima se nastojalo, a i dalje se nastoji, pažnja javnosti usmjeriti na opasnost, najčešće izmišljenu, koja prijeti od neprijatelja spolja. Ti fantomski neprijatelji su se kroz istoriju mijenjali, od prijetnji kapitalizma, fašizma, iredentizma, nacionalizma, itd, a često su im određivani i konkretni nosioci. Crna Gora u tom pogledu nije izuzetak.
Jedna od najstarijih istina kada je o politici riječ je da u njoj nema ni vječnih prijatelja ni vječnih neprijatelja i da je samo interes vječan. A interes prijateljsko/neprijateljske relacije često zna da izvrne naglavačke. Tako je i zvanična Crna Gora, zarad malo hladovine pod NATO kišobranom i zaludnog sna o EU, kao svoje ključne i najžešće „neprijatelje“ nanišanila nikog drugog do Rusiju i Srbiju. Ovu drugu pogotovo.
Gotovo i da ne prođe dan a da se neka izjava iz Beograda, Vučićeva pogotovo, ne iskoristi za opšte uzbunjivanje ionako zbunjene ovdašnje javnosti. Te Srbija se miješa, te Srbija podriva političku stabilnost, te Srbija koristi ovdašnje Srbe kao trojanske konje, te Srbija prijeti… uglavnom , avet neprijateljske Srbije (najvećeg trgovinskog partnera i nepresušnog rezervoara turističkih gostiju) kao lešinar kruži nad Crnom Gorom i samo čeka momenat da je zgrabi.
A nedavna izjava srpskog ministra vojnog da se Crna Gora priznanjem lažne države KiM „ogriješila o Srbiju i da će snositi posledice“ podigla je na noge vaskoliku DPS/SD/SDP bulumentu. Naravno , isprednjačio je šiljokuran koji evo neko vrijeme „obnaša“ funkciju Milovog naslednika.
Upinjući se svim silama da „liči“ i da „u svakom pogledu sve više napreduje“, mlađani (i godinama i pameću) Živković isturi svoj nejaki torzo na branik domovine, da je zaštiti od ratoborne Vučićeve horde. „No pasaran“, zakojeviteza ovaj sokolić iz Pljevalja, koja su mu u Crnoj Gori kraće od prosječnog ljudskog vijeka, praćen horskim kokodakanjem stokupljevine oko njega.
Pokušavam da razumijem potrebu da se kao zgodan i politički profitabilan povod iskoristi izjava čija se (ne)preciznost može tumačiti ovako i onako, ali nikako ne mogu da razumijem da se neko ko se diči fakultetskom diplomom i pledira da bude lider jedne, kako sebe još uvijek predstavljaju, moderne, državotvorne i proevropske (mnogi bi dodali i lopovske i kriminalne) partije, dozvoli sebi toliki intelektualni pad. Pad do mjere da pomenutu izjavu protumači kao direktnu najavu vojne agresije ničim uvrijeđenog „mrskog Beograda“ na bratsku Podgoricu. Ako je i od „v.d. Rake, šefa servisne stanice“ (ako se još neko sjeća maestralnog Mije Aleksića u ovoj ulozi), mnogo je.
I sad se postavlja pitanje: kako se odbraniti? Jeste da je Belveder, sa onom Draginjom na kamenu, i dalje neosvojiv, ali šta ako se (kukala nam majka) ona Vuleta zaleti i sa sve zlatnom medaljom đipi pravo na budvaski pijesak?
Ili se, ne daj Bože, opet pojavi ona Branka sa kokardom na čelu i onom gerijatrijom od pet, šest ispisnika pa grune posred Skupštine? A „Kata“ u penziji, dok je brzotrčueći Ranja još uvijek pred šalterom Fonda PIO? Ili, daleko se kazalo, onaj Radoš Bajić lati pod pazuho svoj još neprikazani film o četnicima i Halijardu i, sa sve kokicama i koka – kolom, zapuca pravo u podgorički „Sinepleks“, a Čađenović zakasni iz Spuža? Ili da nam se desi da se Gospodar, „kralj od Rastoka“, previše zadubi u reprofilisanje svog novog lika pa ne čune kad zatrube i zajašu onih 500 „specijalaca“ koje Katnić još lomata po Zlatiboru, predvođeni osvjedočenim patriotom Sinđom i naoružani onim puškama koje će u međuvremenu Paja izroniti iz jezera? A za sve jade, oni Lazovići zaokupljeni svojom mukom. Sva je prilika da smo najebali kao žuti i da nas niko do sokola od Pljevalja (svaka sličnost sa onim Boškovićem namjerna) ne može spasiti.
Šalu na stranu, mada je ovo daleko od svake šale, bez obzira na činjenicu da je u politici, kao i u ljubavi, sve dozvoljeno, ovoliko patološke mržnje nije uopšte zdravo za zdravlje. Mi lično, ni nacionalno. Još manje jednom relativno pametnom momku priliči ovolika količina laži i manipulacije. Jer , sve prolazi, pa će i ovo proći. To bi „sokolić“ morao da ima na umu svaki put prije nego zakukuriče sa DPS plota. Kao i da pamti A ŠTA AKO?