Istina o nošenju burmi na lijevoj ili desnoj ruci
Stara praksa nošenja vjenčanog prstena, poznatog kao burma, ima duboke korjene koji sežu do drevnog Egipta. Arheolozi su otkrili hijeroglifima zabelježene dokaze o nošenju prstena od strane nevjesta. Prvi tragovi tzv. burmi kao simbola vječnosti datiraju upravo iz tog vremena.
Stari Egipćani su vjerovali u postojanje osjetljivog živca koji se proteže od četvrtog prsta lijeve ruke pravo do srca – centra emocija. Slično su i stari Grci i Rimljani stavljali burmu na lijevu ruku iz istog razloga. Ovi narodi su vjerovali da „vena amoris“ (latinski za „vena ljubavi“) ide od tog prsta direktno do srca.
Iako takav živac ili vena uistinu ne postoje, mnoge zemlje su nastavile s ovom drevnom tradicijom. Međutim, postoje i kulture koje stavljaju vjenčani prsten na desnu ruku, kao što je slučaj u Danskoj, Poljskoj i na Kubi.
Zanimljivo je da su u prošlosti samo žene nosile burmu, dok muškarci nisu. Međutim, tokom Drugog svjetskog rata, muškarci su počeli nositi burmu kao sjećanje na žene i djecu koja su ih čekala kod kuće. Postoje različiti običaji glede nošenja burmi na prstima različitih ruku u raznim zemljama. Na primjer, neke zemlje praktikuju nošenje na domalom prstu lijeve ruke, dok je u Srbiji i drugim pravoslavnim zemljama uobičajeno nošenje na desnoj ruci.
Tradicionalna indijska praksa uključuje nošenje burme na desnoj ruci, smatrajući lijevu ruku nečistom. Ipak, moderni Indijci često stavljaju prsten na lijevoj ruci kako bi se prilagodili običajima u SAD-u. U mnogim zemljama Sjeverne i Istočne Evrope, poput Danske, Norveške, Rusije, Poljske i Bugarske, vjenčani prsten se nosi na četvrtom prstu desne ruke. Desna ruka je takođe uobičajena i u Portugalu, Španiji i Grčkoj.
S druge strane, u zapadnim zemljama poput Sjeverne i Južne Amerike, Evrope (uključujući Veliku Britaniju, Italiju, Francusku i Sloveniju), Sjedinjenih Američkih Država, kao i mnogim azijskim državama, tradicija je nošenja burme na lijevoj ruci.