PUTUJUĆE POLITIČKO POZORIŠTE

Piše: Emilo Labudović

Moji su, i kakvi god da su, a ima ih raznih – moji su. Ljudi su, a to, opet, znači i ovakvi i onakvi, hrabri i kukavice, dosledni i prevrtljivci, spremni da zaginu ali i da se sklone, svakakvi i nikakvi, ali – moji su. Postoji nepisano pravilo, na koje su me upozorili još u najranijem djetinjstvu, da se o svojoj kući i o svojoj porodici u selu ne priča ništa loše, a oni su mi i kuća i porodica. Rod su mi po mnogo čemu, po trpljenju najviše. Ali , rod su mi i oni koji ne izdržaše i odrekoše se. Jer , krv su moja, politička, patriotska, vrednosna, moralna… I kako se onda odreći svoje krvi i svoga „gena“? Jer , gdje god da su – moji su!

Ne tako davno, umalo se desilo da dio „mojih“ to bude i geografski. Jer , ideja da moje mjesto rođenja bude, kao nekad ranije, opet vraćeno u atar opštine Andrijevica nije prošla za malo. I , mada je to već daleko iza, često sam se pitao da li bi to bila bolja solucija? Ne za mene, jer ja sam pojam „zavičaj“ odavno proširio na čitavo Polimlje, već za moje selo, ali šta je, tu je. A Andrijevica je, i bez geografije, moj zavičaj, moj ponos i moja briga.

Stoga neka bude shvatljivo što sam se, uprkos svemu što sam naučio i što znam o osnovnim postulatima demokratije i pravu slobodno izražene političke volje, stalno pitao otkud u srcu najsrpskijeg plemena toliko dugo na vlasti jedna tako antisrpska partija sa svojim još ostrašćenijim satelitima? Šta se to dešavalo među „mojima“, tim prije što od te vlasti nijesu imali ama baš nikakve koristi, kao uostalom i vaskolika Crna Gora? Kako je Polimlje, oduvijek naslonjeno na Peć i Metohiju, okrenulo leđa kolijevci Srpstva i priklonilo se onima koji su pljunuli na prađedovski prag i bacili se kamenom na ognjište iz kojeg smo se ispilili kao narod?

I , bez imalo želje da sebi pribavim bilo više pameti nego što je imam (ako je uopšte imam) bilo nekog proročkog dara, sve ovo vrijeme zebao sam nad pobjedom autentične Andrijevice. Bojao sam se putujućeg političkog pozorišta koje, idući od opštine do opštine u kojima je DPS/SDP/SD kamarila gubila narodno povjerenje, tu narodnu volju potirala kupovinom, pritiscima, silom, ucjenama i ko zna još kojim i kakvim prljavštinama, vijek dalekim od tobožnjeg čojstva i junaštva za kojim, eto, izgibosmo. Šta to nude i daju a što je vrednije i duže traje od časti i obraza? Nikšić , Budva, Zeta, Podgorica…, pa dokle, braćo, pobogu? Čemu onolika predizborna frka, onolike uzalud potrošene pare zbog čega oni u MANS – u i Vijestima noćima ne zaspijevaju, hoćete li da Amerika i Engleska, prije nego postanu proleterske, povuku svoje ambasad(ork)e? Ali, mislio sam: neće valjda i u Andrijevici, i hrabrio se, vjerujući da je pod Komovima konačno svanulo i da se kao dan vidi ko je gdje i ko je za šta.

Ali , naš narod kaže da je onaj koji je zlo slutio vazda pogađao. Poklekla je i Andrijevica. „Salon za prekrajanje narodne volje“ i ovdje je otvorio radionicu, pa šije li ga, šije. Apsolutno ne želim da ulazim u stepen opravdanosti želje za smjenom vlasti, razloge onoga koji je preskočio preko taraba jer mu se trava u tuđem toru učinila zelenijom, ali šta god da je, narodnu volju samo narod ima pravo da promijeni. I nema toga pojedinca koji smije da prigrabi tu privilegiju, ma šta ga na to navodilo. Ako mu se ne dopada svoje mjesto i sopstvena družina koju mu je narod, svojom voljom, opredijelio, postoji častan i sojski izlaz zvani – ostavka. Ali , ne, jer tako je „demokratski“ tako je „kul“ prevrnuti ćurak i okititi se tuđim perjem. A , izgleda, i isplati se. Ali , „zemaljsko je za malena carstvo“!

Da bi spriječili predstavu „Putujućeg (političkog) pozorišta Šopalović“( ili Dragović, svejedno), narod se organizovao i u salu za sastanke dolazi u isto vrijeme da bi „gledao predstavu“. Neku drugu, izmišljenu, samo ne onu koju mu režiraju iz dobro poznatih rediteljskih kuhinja. Ko će duže izdržati, ne znam. Hoće li policija na kraju utjerivati demokratiju, pojma nemam, ali ne bi me začudilo. Ko je gledao pozorišnu i filmsku verziju ovog komada zna da su svi obrti mogući.
Odavno nisam bio u Andrijevici i priznajem da nijesam dovoljno upućen u sve finese ovog političkog kalambura, ali pouzdano znam da u svemu tome i nema baš nevinih i onih čije su ruke apsolutno čiste. I ne želim da biram stranu van onoga što su Andrijevičani odabrali. Jer , i jedni i drugi su – moji. I sve što želim jeste da se andrijevački politički Gordijev čvor rasplete ne mačem i policijskom palicom već, ako ne može drugačije – novim biranjem.

Ali, u glavi mi neprestano zvoni, ne mogu da se sjetim čiji, aforizam: „znam ja nas, jeb’o ti nas“!!!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)