Majka-HEROJ!

PIŠE: Emilo Labudović

 

„U sali svečanoj, tiha kao tuga,

starica majka znamenje prima,

na odori crnoj, na majčinom srcu,

nasmiješi se heroj na grudima“

(Branko Ćopić)

 

Parče ceste, koje tek isprekidana bijela linija razlikuje od ulice, slabo svjetlo reflektora, tek koliko da se na ivici vide stolica i u njoj žena sa skrštenim rukama na krilu, i muk. Tišina koja vrišti i zvoni na sva zvona. Mjesec je avgust, ali iz prizora, čak i posredstvom tv ekrana, bije studen stoljetnjih zima i šipraga, ledena jeza i sjenka smrti koja ne svanjava.

Žena je Jovanka Vuković. Majka bezdjetnica. Raseljeno lice iz Donjeg Lapca. Jedna od mnogih iz Srpske Krajine kojima je crna marama i dom i rod. Jedna od brojnih čiji je sjaj očiju ugasio ustaški nož a dušu zauvijek skamenio rafal hrvatskog „Mig-a“. Na cesti Petrovačkoj.

Mrak je, svjetla je (vješt rediteljski trik) jedva toliko da obasja njeno lice koje u tom crnilu, spoljnjem i unutrašnjem, sija kao ikona. Smireno, skamenjeno, sa zauvijek zaleđenim izrazom iz kojeg se više ništa ne čita. Samo su oči, krupne i žive, pune majčinske topline dok, smirenije i od autora filma, govori o sinu Darku. O njegovih nenavršenih 13 godina i zauvijek prekinutim dječjim snovima i neispunjenim nadama. A sanjao je da bude fudbaler.

Kao da čita iz knjige tekst o tamo nekom događaju koji se nje ne dotiče, Jovanka, priča o danu kad se njen svijet srušio i završio u pepelu izrešetane Petrovačke ceste. O tome kako je išla da pronađe, sakupi i sahrani ostatke sina i supruga Krstana, i to dva puta, jer su polovinu njihovih tijela dobri ljudi već bili sahranili. O tome kako je Darka prepoznala po ostatku zubića u njegovoj raspolućenoj glavi. O redovnim posjetama svim grobovima žrtava koje ne odvaja. Priča, a s vremena na vrijeme, kadar zadrhti jer i snimatelja, vrhunskog profesionalca koji se nagledao i nasnimao mnogih strahota, Jovankin mir pogađa i drma iz temelja.

Dok traje zastrašujuća Jovankina ispovijest, mutno svjetlo kao da se odbija od tamnog zastora iza nje i oko glave joj pravi svetački oreol. U tom momentu Jovanka je reinkarnacija Majke Jugovića i Stojanke, majke Knežopoljke, Marije na Prkosima… Jovanka je majka koja se piše velikim slovima.

U emisiji govore i drugi koji su na cesti Petrovačkoj gubili najmilije, ali Jovanka je – MAJKA. Majka koja je u dvije plastične kese ponijela i zauvijek sahranila sve svoje, porodicu, nadu, budućnost. „Živim samo da im grobove obilazim“, kaže a da joj čak ni ruke, skrštene u krilu, ne zadrhte.

Ali, Jovanka je u svom nemuštom bolu i izgubu najveličanstvenija onda kad kaže da ne mrzi. Zlotvore, da, hrvatski narod, ne. „Ne mogu da ih sve strpam u isti koš“, kaže i prvi put joj pogled skreće sa oka kamere i zalazi nekud tamo, u tamu, u nedogled, tamo gdje bi, ako Boga ima, a mora da ga ima, trebalo da ima i makar njegove pravde za njene Darka i Krstana.

Jer ovozemaljska pravda kasni, a pitanje je hoće li je ikada i biti. S one strane, slave i veličaju masakar nedužne kolone, a ni ova druga, „naša“, se nije baš pretrgla. Međunarodna zajednica zna i haje samo za srpske zločine ali ne i za žrtve. Ali, nije toliko do svih njih koliko je do nas samih, do naše autodestrukcije i samoponištenja. Našeg puzajućeg i slugeranjskog pridvorništva koje ide dotle da se čak i Vladika pakračko – slavonski, Jovan Ćulibrk, baca pepelom na svoj rod, njegovo pamćenje i njegovu nauku prije svega, i svira u hrvatske diple da u Jasenovcu nije stradalo koliko je stradalo već da je to sve srpski šovinizam i revizionizam. Vladika sa jurisdikcijom nad područjem u kojem mu više i nema vjernika. Što nije zaklano i ubijeno, protjerano je i kućna vrata su im za povratak zauvijek zatvorena.

Bog ćuti i gleda, a ćuti i Patrijarh Porfirije. A mogli bi, i morali bi… makar koliko i majka Jovanka. Majka – HEROJ!!!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „kolumna“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)