Bog ne voli one koji se raduju tuđoj nesreći! Dok vi slavite Oluju i jedete kokice, Hrvatska nestaje!

Piše: Goran Šarić

Lutajući kroz bespuća interneta, teško se ne susresti sa ljudskim zlom. Sa moralnim ološem (poput autora ovih novina). Sa onima koji se raduju tuđoj muci i nesreći. Sa onima koji bi iz anonimnosti svoje sobe ubijali, silovali, palili….

Ispod raznih članaka posvećenih „Oluji“ kao i ispod mnogih mojih emisija moguće je pročitati komentare: „Hvala Bogu da smo se pred 30 godina riješili Srba, pa sad uz kokice uživamo i gledamo kako opančari propadaju.“ (inače opanak je i hrvatska obuća bio do prije 70, 80 godina). Na naslovnici „Hrvatskog tjednika“ stoji: „Traktoristi, sretan put!“.

Tog jutra, 5. kolovoza 1995. probudio sam se po običaju rano. Na televiziji su puštali ratne pjesme. Traumatični događaji uvijek ostanu utisnuti u sjećanju. Kad zatvorim oči vraćaju mi se riječi oca mog prijatelja, Srbina: „Krajina nije pala“. Ne znam kako, ali znao sam da je pala.

U tom ocu vidio sam samo jednog malog, uplašenog čovjeka. Njegovi snovi tog se dana porušeni, ona jugoslavenska Rijeka u kojoj je rastao, zaposlio se, oženio, dobio četvero djece, ona Rijeka iskrenog prijateljstva i suživota Hrvata, Srba, Muslimana i svih ostalih više se nikad neće vratiti.

Istog dana Hrvati su slavili. Konačno su dobili svoju toliko sanjanu i željenu Hrvatsku.

Do 1990. postojala su dva stupa hrvatstva: Mit o „slobodnoj Hrvatskoj“ i katoličanstvo. Hrvat je bio onaj tko se smatrao katolikom i tko je maštao da jednom Hrvatska bude samostalna. To je najmanje 30-40 posto Hrvata u tadašnjoj Jugoslaviji.

Kad je Hrvatska postala samostalna država, mit o „slobodnoj Hrvatskoj“ se razbio o realnost. Prvo, pokazalo se da Hrvati ne žele samostalnost, nego žele da nisu sa Srbima u istoj državi.

Hrvatima ne smeta ako im se odluke donose u Bruxellesu i Washingtonu, važno je da se ne donose u Beogradu. Hrvati su brže bolje svoju suverenost i samostalnost utopili u Europsku Uniju, sve vrijedno rasprodali strancima i mit o „slobodnoj Hrvatskoj“ je propao.

Ništa u Hrvatskoj nije ni slobodno ni hrvatsko. Hrvatska sama ne može donositi geopolitičke odluke, a nije ni da želi. Vanjska politika se svodi na ugađanje SAD-u. Hrvati samo mogu izabrati da li će po naloge u Bruxelles ići HDZ ili SDP?

Mit o „slobodnoj Hrvatskoj“ dodatno je uništen kad se otkrila tajna
da nema tog osvajača, ni okupatora, koji Hrvatsku može opljačkati kao Hrvati sami.

Tako je prvi stup propao, a propada i drugi, katoličanstvo.

Moderni Hrvati nemaju pretjerane simpatije prema Vatikanu. Većina Hrvata zapadno od „Šešeljeve linije“, odnosno linije turskih osvajanja su liberali i sekularni, katolicizam jednostavno nije njihov set životnih vrijednosti. Klero-fašistička Hrvatska, ona u kojoj dominiraju pokatoličeni Vlaji, da ne kažemo Srbi, ima problem sa papom Franjom jer im ne kanonizira Stepinca.

Modernog Hrvata zanima Netfilx, a ne sveta misa, a konzervativni Hrvat sve teže u katoličanstvu može imati oslonac, kada Vatikan više nije konzervativan.

No, devedesetih izrastaju 3 nova stupa hrvatskog identiteta: „Vukovar“, „Oluja“ i nogometna reprezentacija, s tim da je nogomet daleko najveći kohezivni faktor hrvatskog društva. Reprezentaciju vole svi, osim jedne sekte zvane Torcida i pokojeg mrzitelja svega, ali ostavimo to sad po strani.

Fokusirajmo se na prva dva stupa, „Vukovar“ i „Oluju“.

„Vukovar“ sam po sebi nije sporan. Normalno je da se Hrvati kao i svi drugi narodi, sjećaju svojih žrtava, oplakuju ih, pamte. Ipak, istine i pravde radi, treba se tada sjetiti i srpskih civila ubijenih u Vukovaru prije početka rata i tokom rata, od strane pripadnika ZNG-a, HOS-a, merčepovaca.

„Oluja“ je sama po sebi sporna. Jer je cijeli jedan narod, a Hrvati bližeg roda od tog naroda nemaju, protjeran sa svojih vjekovnih ognjišta. Ako su Martić i Babić bili krivi za oružanu pobunu, za zločine i sl., za šta su točno bila kriva djeca na Petrovačkoj cesti?

Nisam još upoznao Srbina koji ne pati za svojim zavičajem, bilo da je protjeran 1991. iz hrvatskih gradova ili 1995. iz Krajine. Jedna Srpkinja, protjerana iz Knina kao djevojčica, ponovno ga je nedavno posjetila. Rekla mi je da je ovo gdje sada živi za nju prema Dalmaciji „Černobil“.

Sve da je „Oluja“ bila „etički čista“ kako je to cinično govorila pomalo zaboravljena Kolinda, zašto slaviti ono što nekog drugog boli? Nije to slavlje bitke u kojoj se 250 000 hrvatskih vojnika tuklo sa 250 000 srpskih vojnika, pa ih pobijedilo, nego gdje je 250 000 hrvatskih vojnika (plus armija BiH i NATO) jurilo 200 000 srpskih civila, a one najslabije, koji su ostali, pobili su po Gruborima, Varivodama i ostalim krajiškim selima.

Šta točno slavite 5.8.? Vraćanje Krajine u međunarodno priznate granice Hrvatske? Možda. Vraćanje Hrvata protjeranih iz Krajine svojim kućama? Možda. Protjerivanje Srba? Sigurno.

I kako onda zamišljate odnose sa Srbijom? Vi ćete svake godine slaviti „Oluju“, vi ćete svake godine jesti kokice i vikati „traktoraši, opančari…“ a Srbija će se poput Nove S i N1 praviti da se se ni „Oluja“ nije dogodila ni da se vaše slavlje ne događa?

Dok vi jedete kokice, demografska situacija vam je iz dana u dan sve gora. Prema podacima Eurostata, najveći pad broja stanovnika u cijeloj EU imaju Bugarska i Hrvatska. Svaki 10 stanovnik napustio je Hrvatsku.

U posljednjih 13 godina, samo prirodnim putem (više umrlih nego rođenih) Hrvatska je izgubila 210 000 ljudi! 2023. rodilo se rekordno najmanje djece.

Stari umiru, mladi se iseljavaju, a stranci se useljavaju u Hrvatsku (lani se uselio rekordan broj stranaca).

Demograf Tado Jurić kaže: „Procjenjujemo da će u naredna tri desetljeća i u Hrvatskoj svaki četvrti stanovnik biti stranac. Tu treba razlikovati strane radnike, ilegalne migrante, azilante, bogate njemačke umirovljenike i ukrajinske izbjeglice.“

Demograf Stjepan Šterc je još pesimističniji: „Imamo demografsku devastaciju Hrvatske. Već četvrtu godinu zaredom raste broj iseljenih hrvatskih građana, a istodobno se povećava broj useljenika, te brojke potvrđuju da se u Hrvatskoj događa zamjena stanovništva.“

Najdramatičniji je profesor Anđelko Akrap: „Odlaze nam mladi i nema tko više ni rađati u Hrvatskoj i, ako se ovako nastavi, mi ne možemo problem riješiti samo useljavanjem radne snage i u tom slučaju možemo zatvoriti škole…“

I šta ćemo sad? Dok vi jedete kokice i slavite odlazak Srba, iza vaših leđa odlaze Hrvati.

To vaše inzistiranje na kokicama, traktorima i „Oluji“ sigurno bi u budućnosti dovelo do novih sukoba, kad bi Hrvati kao narod opstali. A neće. Mora se desiti čudo da opstanu. Čudo može napraviti samo Bog. A Bog ne voli one koji se raduju tuđoj nesreći, s kokicama ili bez njih.

Sretan vam put!

 

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)