LJETI SVI BJEŽE OD SEBE

PIŠE: SIBIN

Ljetovati u malom gradu punom još mlađih, novopečenih roditelja, za mene, koji se sasvim neuspješno vježbam iz primjera – Diogenovog vaspitanja, poučno je, ako se, naravno, izmaknem poviše šetališta, u Borovu šumu.

Ne mogu, kao soler sa strane, da ne čujem, u prolazu: „Ako se oženiš, kajaćeš se, ali, ako se ne oženiš, isto ćeš se kajati.“

Uvod u knjigu „Ili-Ili“, Kjerkegor, potpisan kao Viktor Eremita, posvećuje sebi, po ugledu na vječnoga Marka Aurelija.

U jednom fragmentu, piše kako je bolje – biti svinja u klanici, nego pjesnik u ovome svijetu.

I, zaista: ograničen tijelom, dvonožac ga prtlja sa sobom po obali, pokazuje prostoj svjetini, i pritom se time diči. Nepobjediva je ljudska glupost i bestidnost.

Odsjeo sam kod starijeg, para koji odiše gospoštinom, tako da smo posle ručka na terasi pričali o Bernhardu Tomasu i njegovom divljenju klasičnoj umjetnosti. Ničim izazvan – jer gospoda je nenametljiva u temi razgovora – rekoh: znate, dobro veli Marsel Dišan: „Dobar, loš, ravnodušan, ukus ipak treba odbaciti.“

Čorba mi je prijala, pa ipak, prilikom odlaska u toalet, sjetih se Beketa koji je uvijek zavidio mrtvima, ne bez razloga, naročito se to osjećanje intenzivira ljeti, tokom, dakle, najvulgarnijem godišnjeg doba.

Kažu da odmor služi zaboravu godine za nama… U redu: zato ovaj trenutak dijelim sa sobom, s kim, inače, nemam ništa zajedničko. Kao ni sa svijetom oko sebe…