Piše: Boško Vukićević, analitičar
U mnogim prilikama pisao sam o principima formiranja nove izvršne vlasti, spoljnim faktorima koji otežavaju proces i ostalim stvarima koje sada neću ponavljati (iako uporno ponavljanje nekih fundamentalnih načela često dovodi do poželjnog rezultata).
Ovdje ću samo naglasiti jednu stvar: sastavljanje Vlade od strane pobjednica na epohalnim izborima iz 2020. godine, kada je srušena diktatura, ne samo da bi predstavljalo ispravljanje istorijske nepravde koju su doživjeli slobodni ljudi nakon Zdravkovih i narednih eksperimenata – već bi obezbijedilo društvenu stabilnost.
I, što je takođe važno: samo takva Vlada, sa širokom podrškom političkih činilaca koji su porazili tiranina Đukanovića, omogućila bi potpuno oslobađanje institucija, opštu lustraciju i konačno smještanje DPS -a na smetlište istorije.
Drugim riječima, ukoliko koalicija ZBCG ne uđe u ovu izvršnu vlast, to neće izazvati samo veliki problem za taj politički savez, već podjednak, ako ne i veći, za PES i Demokrate.
Evo i zašto: nova Vlada bez ZBCG, uz većinu od 41. poslanika (ili nekom sličnom brojkom) bila bi politički ekstremno ranjiva, i zavisila bi ne samo od volje krajnje korumpiranih predstavnika manjinskih stranaka (tj. posredno od volje DPS -a), već i od raspoloženja nekih činilaca unutar samog PES -a, koji bi najvjerovatnije otkazali poslušnost. Ona ne bi bila u stanju da ostvari ništa od narodu obećanog, što bi, uz njeno kratko trajanje, izazvalo rapidan pad popularnosti kako PES-a, tako i Demokrata.
Što je u okviru opisanog scenarija još gore, na nekim narednim izborima, sa dodatno umanjenom izlaznošću, oslabljeni PES bi vjerovatno tražio savezništvo sa lažno reformisanim DPS -om, sa pogubnim posljedicama po demokratizaciju društva koje u ovom trenutku nije lako predvidjeti.
Poenta je: od neulaska ZBCG u Vladu, i pored protivljenja tom ulasku dijela zapadnog faktora, najviše mogu da izgube upravo PES i Demokrate. Vidim da mnogi u rukovodstvima tih partija konačno uviđaju takvu očiglednost i nadam se da će politička odgovornost i mudrost prevladati.
Na drugoj strani, i rukovodstvu ZBCG je jasno da, u okviru trenutnih geopolitičkih okolnosti, u Crnoj Gori ne mogu funkcionisati demokratska pravila koja važe u drugim zemljama prilikom formiranja Vlade. O tim zapadnim pritiscima i diktatima kojima se često koriguju, a nekada i suspenduju demokratska načela u našoj državi sam pisao nebrojeno puta. Recimo otvoreno: ovdje glas pripadnika srpskog naroda nerijetko vrijedi manje od glasa nekog drugog.
Imajući u vidu rečeno, a sve do neke radikalne promjene u geopolitičkim odnosima, rukovodstvo ZBCG je svjesno da, ukoliko želi ući u izvršnu vlast, mora podnijeti velike političke ustupke. Ali, ne u tolikoj mjeri da bi takvi ustupci ponizili ljude koji su ih glasali. Na drugoj strani, stranke koje pregovaraju sa ZBCG ne bi smjele koristiti spoljnopolitičku situaciju kako bi toj koaliciji nametnuli što je moguće teže uslove, a samima sebi neopravdano bolje. Jer, tako nešto ne samo da je nemoralno, već je i za njih politički kontraproduktivno, kao što sam gore argumentovao.
Dakle, ovo čemu prisustvujemo ovih dana, u periodu prije formiranja nove vlasti, jeste – pregovaranje. Ono može biti dugo, teško, mučno – ali je jedino bitno da ne izostane željeni rezultat. On ne smije izostati, jer je ogroman ulog u pitanju – budućnost naše djece.