Kako je ustaški vikar Alojzije Stepinac postao „simbol otpora nacizmu“?

Papinim potpisom zaustavljen je uzlet duhovnog poglavara fašističke i kolaboracionističke NDH Alojzija Stepinca među svetitelje, ali je zato, hrvatski obrazovni sistem riješio da ovu „nepravdu“ ispravi i svoje mlađe generacije nauči „istini“, proglašavajući ustaškog vikara za „simbol otpora nacizmu i komunizmu“.

Ova „činjenica“ iz hrvatske istorije završila je i kao dio testa na državnoj maturi. Naime, u obrazovnom sistemu Hrvatske, kao izborni predmet polaže se i veronauka, pa je u okviru tog ispita đake dočekalo i pitanje o Stepincu koji je inače simbol desničarsko-klerikalne scene te države.

„Kako se zove hrvatski blaženik, rodom iz Krašića, koji je tokom i poslije Drugog svjetskog rata postao simbol otpora ateističkim sistemima nacizma i komunizma?“, glasilo je pitanje, a „tačan“ odgovor bio je upravo Alojzije Stepinac.

Čovjek koji je podržao zloglasnu NDH koja je samo u Jasenovcu ubila oko 35.000 mališana i ćutao dok su ubijani srpski arhijereji, svještenici i pravoslavni vjernici, pretvoren je, dakle, u tren oka, u heroja i otporaša.

Samo jedno pitanje na državnoj maturi Hrvatske bilo je, dakle, dovoljno da se Srbi u toj državi, pa i mnogi Hrvati kojima je poznata kardinalova prljava biografija, zapitaju – „ko je ovdje lud“?

„Smatram da to i nije postavljeno ‘pitanje’ već da se radi o pogubnoj indoktrinaciji djece. Naravno da to nije primjereno, to je notorni istorijski revizionizam, pojava koja je česta, gotovo preovlađujuća u hrvatskom školstvu, mada nažalost i ne samo u hrvatskom, jer korov je to koji buja po većini post-socijalističkih država“, ističe za RT Balkan generalni sekretar Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj, Saša Milošević.

Njemu, kaže nisu poznati rezultati mature ni to da li su djeca većinski „tačno“ odgovorila na pitanje koje im je postavljeno u testu, ali je itekako upoznat s činjenicom da je blaženi Stepinac glorifikovan ne samo oficijelnim državnim politikama (obrazovnom, kulturnom, medijskom … pa i ekonomskom), već slavljen i neformalnom kulturom (pop muzika, navijači, branitelji), uz katoličku crkvu koja duboko prožima sve sfere društvenog života u Hrvatskoj.

„Malobrojni su i nedovoljno uticajni disonantni tonovi (kritičke inteligencije, nekih medija i nevladinih organizacija) pa su tako i malobrojni oni koji vide mračne strane njegova svješteničkog poslanja“, ističe Milošević.

No, ako je tako, čime je onda Stepinac zaslužio titulu „otporaša“ nacizmu i komunizmu?

„Stepinac je u okviru Katoličke crkve, proglašen blaženim, i to je ta poslednja stepenica do proglašenja svetiteljem. Hrvati su očekivali da će on vrlo brzo biti kanonizovan, i da se nije pojavio papa Franja (Francisko), to bi se verovatno već i desilo“, podsjeća za RT Balkan predsjednik Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas“ Savo Štrbac.

No, prije desetak godina, kako on navodi, naš blagopočivši partijarh Irinej napisao je papi Francisku pismo da se SPC protivi kanonizaciji kardinala, da on nije svetac, već zločinac kriv za prekrštavanje i fizičke likvidacije stotine hiljada Srba u Drugom svjetskom ratu.

„Sarađivao je sa ustašama i Pavelićem, i po funkciji koju je obavljao kao nadbiskup zagrebački, bio i ustaški vikar. Komunističke vlasti su ga i osudile za saradnju sa ustašama za šta je i bio u zatvoru dok nije, pod pritiskom međunarodne zajednice pušten“, ističe Štrbac.

Naš sagovornik kaže da se katolici u Hrvatskoj ponašaju kao da je Stepinac kanonizovan i da nema većeg mjesta u kome mu nije posvećen ili hram ili ogroman spomenik.

„Oni uče djecu, jer tako je u njihovim udžbenicima, da je Stepinac jedna od najpozitivnijih istorijskih ličnosti u njihovoj istoriji. A od učenika onda dobijete onakav odgovor kakav želite, odnosno, kakvom ste ga, tim udžbenicima, na predavanjima, i u medijima naučili“, tumači Štrbac.

On podsjeća i da je stolovanje kontroverznog kardinala usko vezano za pontifikat pape Pija 12 u vrijeme Drugog svjetskog rata.

„Oni koji ga opravdavaju kažu da je Pije spasavao Jevreje, pa tako i ovi koji veličaju Stepinca dokazuju da je on spasavao Srbe od fizičkog istrebljenja kad ih je prekrštavao. Ne sporim ja da on jeste spasio neke Srbe i neke Jevreje, ali ništa ne znači ako spasite pet ili 1.000 ljudi, a 300.000 ili 700.000 njih bude likvidirano uz vašu podršku ili neprotivljenje. A i Stepincu i Piju se stavlja na teret da nisu bili dovoljno glasni u suprotstavljanju fašistima, nacistima u ustašama koji su istrebljivali ‘nepoćudne’, odnosno nepodobne“, podvlači naš sagovornik.

Srpska djeca koja idu u srpske gimnazije imaju mogućnost da na svom jeziku uče sopstvenu istoriju, dok, ukoliko pohađaju mješovite škole, moraju učiti iz istih udžbenika kao i hrvatski mališani. Čak iako to znači da im se kao istina plasiraju stvari koje su za njih, njihove roditelje i narod – neprihvatljivi.

„Ako ne odgovore kako piše i kako to traži nastavnik, naravno da će dobiti slabu ocjenu. Jedini način da se djeca zaštite od toga jeste da upisuju srpske škole, ili da se isele. A taj tihi egzodus Srba traje sve vrijeme od „Oluje“. Zovemo ga ‘tihim’ zato što to kamere ne bilježe, nigdje se ne evidentira, iako ljudi bježe jer neće da im djeca uče slične stvari i da slušaju istoriju koja je po nama nakaradna, a po njima ispravna“, ističe Štrbac.

On zaključuje da će do pomirenja na Balkanu doći tek kad sve države bivše SFRJ budu imale jedinstven udžbenik iz istorije. A to se, kaže on – neće desiti nikad, jer nijedan od tih naroda, u vezi da ratovima 20. vijeka nema istovjetna mišljenja. Nisu to čak ni približna uvjerenja, već dijametralno suprotna.

„Sva su djeca žrtve naših ‘iskrivljenih sistema’, ne samo ‘iskrivljene istorije’. Svoj se djeci, da ostanemo za ovu priliku u hrišćanskoj kosmologiji, gotovo uvijek i gotovo svugdje, zatajuje novozavjetni Hrist sa njegovom ljubavlju, solidarnošću i siromaštvom, a nameće starozavjetni Jahve sa svojim šovinizmom, osvetom i neupitnošću. Mi (mi Srbi, mi Hrvati, mi Bošnjaci i Crnogorci …) hoćemo da gradimo nacionalne bastione – tome priliče topovi i vojna disciplina, krv i tlo, a te stvari nemaju veze sa zaštitom, sa pravom, sa obrazovanjem. Treba vjerovati i raditi za ovo prvo, ma koliko znali da je ovo drugo lakše i bliže“, zaključio je Milošević na pitanje kako, u ovakvim okolnostima, zaštititi pravo na obrazovanje srpske djece u Hrvatskoj.

(RT Balkan)