Slaviša Čurović za BORBU: Vlada bez predstavnika srpskog naroda koji su dominantno srušili diktatora iz Rastoka ne može biti Vlada!

Kako se situacija na društveno-političkoj sceni Crne Gore zahuktava, trudimo se da kontaktiramo intelektualce koji će nam iznijeti svoje mišljenje odnosno viđenje trenutnih društveno-političkih dešavanja.

Kontaktirali smo našeg glumca, Slavišu Čurovića, čovjeka koji voli Crnu Goru i koji je pokušao da doprinese njenom mijenjanju na bolje. Kako to u Crnoj Gori obično biva, ljudi koji glasno i jasno kažu da su protiv nakaradnog sistema, bivaju na razne načine eliminisani, bojkotovani ili im se na neki drugi način dâ do znanja da treba da napuste državu.

Slaviša je zbog svog profesionalnog angažmana odabrao da, kao i mnogi građani Crne Gore, svoj život i karijeru privremeno veže za Srbiju. Iako je trenutno zauzet raznim projektima, odnosno snimanjima, izdvojio je dio svog vremena da nam odgovori na nekoliko pitanja i podijeli svoje viđenje crnogorske političke sage i „promjena“ koje su se dogodile nakon 30. avgusta 2020. godine.

Kakvo je Vaše viđenje trenutne politiučke situacije u Crnoj Gori? Kako komentarišete ovu sagu oko sastavljanja vlade?

„Dobro ste rekli „Saga“. Kao pragmata, ne mogu da shvatim kako se nije naučilo iz prethodna dva primjera formiranja vlada, ali i iz primjera Podgorice (gdje hobotnička vlast DPS-a, nije suštinski razvlaštena, jer direktori DPS-a sjede i čekaju da „prelijetanjem“ spase svoja mjesta) da odugovlačenje samo zamara narod, opterećuje sistem i narušava povjerenje u nove ljude.

Treba delati ka opštem dobru, u cilju što bržeg saniranja erozije društvenog sistema i uspostavljanju normalnog poretka. Ako politički činioci, svako pojedinačno, misle da su tu zbog dobra svih nas onda se moraju brzo dogovoriti, a ne kao u ovom trenutku da disonantni tonovi određuju svaki početak razgovora i pomirenja, na kraju. Gospodo, dokažite da hoćete da radite za dobro svih nas.“

Možete li nam napraviti paralelu između stanja na političkoj i društvenoj sceni u Crnoj Gori prije i poslije 30. avgusta 2020. godine?

„Znate kako, prije 30.08.2020. imali smo društvo koje je još samo Mugabe baštinio u Zimbabveu, ili paradoksalno, imali smo zemlju koja je pretvorena u latifundiju par porodica, imali smo i klasičnu mafijaško – licemjernu kvazielitu, kulturnu pride, koja je znala da se naša domovina pretvorila u raj ubistava, šverca i sramote, ali joj nije smetalo da za dobre apanaže ćuti na sve. I svi su ćutali u sistemu vlasti. Kao da nisu bili svjesni da je ćutanje saučesništvo u zločinu prema sopstvenoj budućnosti? A jesu.

Nakon 30.avgusta 2020. ipak je došla kakva-takva, troma sloboda, ja bih rekao još i sloboda na rate. Umjesto da smo odmah zadali udarce kriminalnoj hobotnici, mi smo joj dali prvu godinu gratis, drugu smo prijetili, a u trećoj smo delali protiv nje. Mislim da je trebalo makar obrnuto, ali u društvu gdje ste imali sudije koje su sudile za praćke spremljene za „državni udar“, gdje je tužilac polupismenim tonom tvrdio da je tajnovidac, a gdje je policija logistički opsluživala mafiju, a ta lica nisu posmjenjivana, možda nije moglo više. Ali to je privid, moglo je i moralo više. Pa recite mi gdje ima da jedan sudija režima, Suzana Mugoša, sudi za tzv.državni udar Mandiću i Kneževiću, pošalje Mila Božovića u pritvor na 6 mjeseci bez da može da vidi papire i nevoljno pošalje Veljovića, gotovo stidljivo u pritvor? Dok joj sin pednrekom po jastuku vježba mlaćenje neistomišljenika, Srba očito, ali i svih drugih? O kakvoj borbi za boljitak onda da pričamo? Mora se sve to srediti, pa onda krenuti od nule.“

Da li smo po Vašem mišljenu dobili dugo očekivane promjene ili pak samo zamjene?

„Pa, odgovorio sam djelimično na ovo pitanje, odgovarajući na prethodno. Ne može da se mijenja sistem, bez promjene ljudi koji odlučuju o sudbinama ljudi, pa i države, na koncu. Ne bih rekao da su zamjene, jer vladaju drugi ljudi, ali sistem i pravdu sprovode ne ostaci, nego udarne pesnice tridesetogodišnje diktature jednog izvitoperenog režima koji je posijao mržnju, raskol i napravio rovove koji su toliko duboki da će ostati iskopani decenijama. Bez kohezije svih novih nema ničega do uravnilovke svega i ova nivelatorska kultura neprijatelj-patriota će, bojim se, još dugo biti agonija svakog razumnog čovjeka u Crnoj Gori.“

Kako vidite to da u vladi možda neće biti predstavnika srpskog naroda?

„Upravo bih se nadovezao na prethodnu misao. Vlada bez predstavnika srpskog naroda, nije vlada, ona je samo pokušaj instrumentalizovanja privida da poneki Srbin jeste tu, ali više kao dekor, ponajmanje kao neko ko odlučuje. U društvu gdje su Srbi najviše bili satanizovani, a čine polovinu većinskog naroda, čini mi se kao bezobrazluk pitanje bilo koga o tome da li će Srbi biti dio nove vlade. S druge strane, kako će to biti, nije pitanje za mene, a čini mi se da svi faktori igraju ulogu. Strani, ali i naši, jer mi „naši“ ako moramo da se pravdamo bilo kome za sopstvene odluke, onda ispada da smo krivi za nešto. A niti smo krivi, niti moramo da se pravdamo da imamo 4 nacije od koje nijedna ne smije biti u zapećku, naročito ne srpska koja je dominantno srušila diktatora iz Rastoka i njegovu kamarilu nodgovornih brojača krvnih zrnaca.“

Recite nam o Vašim trenutnim projektima, kao i eventualno o budućim. Šta publika može očekivati? Šta nam pripremate?

„Ah… Snimam kao na pokretnoj traci. Film „Prvi maj“, premijera na jesen, serija „Pasjača“ od septembra kreće, nastavak serije „U klinču“, takođe, serija „Bunar“ od zime, „Azbuka našeg života“ takođe. Prije neki dan sam završio snimanje filma „Ruski konzul“, a još uvijek snimam putopis „Srcem kroz ravnicu“… Čini mi se da sam pretjerao sa snimanjima opet, a odbio sam još toliko…

Spremam se na povratak u Crnu Goru, sad mi se čini da je kucnuo momenat da se to desi, ne bih li tu gdje najviše volim da budem, u svojoj kući, usmjerio svu energiju da pomognem svojoj zemlji i svojim ljudima, ako smatraju da umijem… A umijem i to dobro…
A ako ne, onda niko, pa ni ja ne može pomoći, mada mislim da je kucnuo trenutak da svi zasučemo rukave i radimo za boljitak društva. No, i državni aparat mora to prepoznati, ne samo ja sam… Na kraju, vjerujem da hoće… I da, strašno sam nostalgičan kao i svako ko Crnu Goru nosi u srcu od kada je rođen u njoj, do danas kada je van nje, sopstvenom, ili kao ja, van sopstvene volje, jer kao jedini glumac koji se borio protiv režima morao sam ići „Putem kojim se ređe ide“. Putem od svoje kuće. Sad je trenutak da krenem ka njoj. I hoću.“