Bazdulj: Kako je moguće da su spoljne granice svih zemalja na planeti svetinja, osim ako se ta zemlja ne zove Srbija?

Kako je moguće da su spoljne granice svih zemalja na planeti – svetinja, osim ako se ta zemlja ne zove Srbija, upitao je pisac Muharem Bazdulj, odgovarajući na pitanje situacije između Beograda i Prištine u razgovoru za „Kurir“.

U svojim djelima pišete i o Jugoslaviji, ali i Sarajevu. Da li ste jugonostalgičar?

– Ja bih rekao da sam jugorealista. Čini mi se da su jugonostalgičari uglavnom oni koji sentimentalno pamte lijepe hedonističke privatne trenutke u SFRJ. Kad se ta država raspala, imao sam četrnaest godina i, osim relativno idiličnog detinjstva, nemam u tom smislu neke druge uspomene koje bi prizivale nostalgiju. Ali, intelektualno i analitički ubijeđen sam da je Jugoslavija bila optimalan politički okvir za sve južnoslovenske narode. (U teoriji uključujući i Bugare, ali, eto, i varijanta bez njih je bila dovoljno dobra). – rekao je Bazdulj, pa nastavio:

– Imajući u vidu objektivnu brojnost njenog stanovništva, nema manje zemlje koja je u dvadesetom vijeku imala veću globalnu političku težinu. Isto tako, u moj jugorealizam spada i svijest da je svaka obnova Jugoslavije u srednjoročnom istorijskom okviru nemoguća misija. Nažalost, post festum su je ogadili svima, pa i Srbima. Siguran sam da je u momentu raspada, od 22 miliona njenih državljan,a barem 18 bilo za njen opstanak, u obliku jedinstvene države. Ali, kao i u vrijeme njenog nastanka, na šta nas podsjeća onaj besmrtni Andrićev tekst „Nezvani neka šute“, besmislene i bizarne nesuglasice oko sitnica dovele su do nestanka zemlje i, što je najgore, do krvavog rata. I da se ne lažemo, uz svu krivicu ovdašnjih elita, ničeg tu ne bi bilo da Zapad nije potpuno svjesno pustio Jugoslaviju niz vodu, da ne kažem „niz mutnu Maricu“. Kad se danas iole upućen čovjek prisjeti lorda Karingtona i Badinterove komisije, nadođe mu mučnina: kakvim su ad hok pacerima Jugosloveni predali sudbinu svoje zemlje koju su sami u krvi stvorili – kazao je pisac.

U vašim riječima se prožimaju društvena pitanja i politika. Kako ocjenjujete sadašnji trenutak u svijetu?

– Živimo u vrlo smutnoj epohi, tokom koje se zaista prelama toliko toga. Uz ogromne napretke u nauci i tehnologiji, paralelno svjedočimo činjenici da se ljudska priroda od praistorije relativno malo promijenila. Mogu da zamislim i da cijeli svjetski poredak ode dovraga, ali mogu da zamislim i da dođe do nekog „velikog dogovora“, pa da pričamo u iskrcavanju na Mars umjesto o Marsu kao bogu rata. Sve su opcije otvorene – kazao je Bazdulj.

Koliko je rat u Ukrajini promijenio vašu sliku o svijetu. Da li smo bliži pravednijem društvu u trenutku kad se ratu u Evropi ne nazire kraj?

– Više je zapravo potvrdio moju sliku o svijetu. Neki tamo Islanđanin ili Luksemburžanin ima luksuz da fantazira o prvom ratu na evropskom tlu nakon 1945. Mi iz prve ruke znamo da to nije tako i možemo samo gorko da se smijemo ponovo notiranoj istini da smo za masu ljudi sa Zapada mi ne samo izvan istorije, nego i izvan geografije, da naše iskustvo, barem iz njihove perspektive, na evropskoj ravni uopšte nije relevantno – rekao je Bazdulj.

A u Srbiji? Opet je pitanje svih pitanja – Kosovo.

– Čini mi se da je pitanje Kosova povezano s pitanjem bazično shvaćene pravde. Kako je moguće da su spoljne granice svih zemalja na planeti – svetinja, osim ako se ta zemlja ne zove Srbija. Iako nismo ni djeca ni naivni, nemojmo se gađati tim pričama o suigenerisima i presedanima. Da li zaista neko ozbiljan tvrdi da je albanska manjina u Srbiji bila toliko neljudski diskriminisana da to opravdava secesiju? Kroz veliki dio perioda otkad je Srbija početkom dvadesetog vijeka vratila Kosovo pod svoje okrilje, položaj Albanaca bio je na svjetskom nivou avangardan kad je riječ o najvišim mogućim standardima zaštite manjina, ali čak ni pod Miloševićem devedesetih to, osim u nekoliko ratnih mjeseci, nije bilo mnogo drukčije nego u desetinama drugih zemalja svijeta, u kojima nikom ne pada na pamet da formalno priznaje secesiju djelova teritorije. Faktičko stanje je jedna stvar, postoje geopolitika, realpolitika, sve je u redu, jači tlači, svi to znamo, ali nemojte da, kao u onoj basni, ispadne da jagnje koje stoji nizvodno od vuka tom vuku zapravo – prlja vodu – kazao je Bazdulj.

Šta je sa Republikom Srpskom? Gde je vidite za 20 godina?

– Gde je i danas: unutar Bosne i Hercegovine kao države, sa autonomijom i pravima koje ima. S tim što je najveći problem i Republike Srpske i Srbije i svih ostalih zapadnobalkanskih zemalja ogromna demografska katastrofa, koja se već naslućuje. Ljudi koji su danas u naponu snage biće za 20 godina u penziji ili pred penzijom (ako budu živi); ko će tim ljudima zarađivati za penzije pitanje je za milion dolara – rekao je, između ostalog, Bazdulj.