Novocrnogorski paradoksi: Slave Dan ustanka protiv fašizma uz himnu fašiste
U Crnoj Gori danas se obilježava Dan ustanka u znak sjećanja na 13. jul 1941. godine, ali se i dalje prećutkuje da je narod Crne Gore tada masovno ustao protiv fašističke tvorevine – Nezavisne države Crne Gore, stvorene dan ranije na Petrovdanskom saboru na Cetinju.
Vrhunac paradoksa, ipak, jeste činjenica da zvanična Crna Gora, i nakon „oslobođenja“ od identitetskog vampira, režima Mila Đukanovića, Dan ustanka protiv fašizma slavi uz himnu čiji je autor fašista i ratni zločinac Sekula Drljević.
Današnja Crna Gora je, nažalost, po mnogo čemu prekopirana verzija „države“ proglašene na Petrovdanskom saboru, s izuzetkom što je tadašnja fašistička tvorevina trajala samo jedan dan.
Jer, 13. jula 1941. godine narod Crne Gore podigao je masovni ustanak protiv „suverene i nezavisne Crne Gore“, proglašene pod pokroviteljstvom italijanskih okupatora.
Glavni režiser Petrovdanskog sabora bio je Sekula Drljević, koji se odmah na početku Drugog svjetskog rata priključio italijanskim okupatorima u Crnoj Gori.
Proglašavajući Nezavisnu državu Crnu Goru, po ugledu na ustašku Nezavisnu državu Hrvatsku, Drljević je na Cetinju izgovorio odu fašizmu.
„Crnogorski narod je ponosan što je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Dučea (Benito Musolini), genijalnog stvaraoca fašističke imperije i sa djelima slavne i pobjedonosne italijanske vojske. Naročito ističem da se Duče od početka borio protivu nepravde učinjene Crnoj Gori, uništenjem njene državne egzistencije i da nije prestajao boriti se protivu te nepravde do uspostve Crne Gore svojim pobjedonosnim mačem. Svojim djelima stekao je pravo na našu trajnu zahvalnost“, kazao je Drljević.
Drljević je autor spornih djelova zvanične crnogorske himne „Oj, svijetla majska zoro“, i danas.
Nakon izbijanja ustanka, Drljević bježi u Zagreb i postaje blizak saradnik ustaškog vođe Ante Pavelića.
Danas smo svjedoci da je „ideologiju“ Drljevića potpuno preuzeo bivši šef države, Milo Đukanović, koji Crnu Goru gurao stazama zloglasnog Petrovdanskog sabora.
Dokaz su ukidanje trobojke i proglašenje lažne državne zastave, uvođenje fašističkog falsifikata kao zvanične himne, razbijanje zajednice Crne Gore i Srbije na pokradenom referendumu, priznanje nezavisnosti tzv. Kosova, ukidanje srpskog jezika kao službenog, ulazak Crne Gore mimo volje naroda u NATO pakt, napadi na Srpsku pravoslavnu crkvu, diskriminacija Srba na svakom koraku i u svakom pogledu…
Međutim, ni ova nova fašizacija Crne Gore neće ostati bez odgovora. Kao što plamen slobode nije uspio da ugasi ni Drljević, tako neće moći ni Đukanović.