Najveći junaci našeg doba

Piše: Goran Šarić, hrvatski istoričar

 

Na današnji dan, desetine hiljada Slovenaca, Hrvata i muslimana iz Bosne iz Habsburške monarhije kretali su se prema Drini.

Mnogima od njih ona će biti posljednja adresa.

Drugi će je preći, ali će ostaviti kosti u šumama Cera. Čak i mnogi koji su preživjeli, kasnije će se u paničnom bijegu pred srpskom vojskom udaviti u moćnoj rijeci.

Ti Hrvati, Slovenci i muslimani (danas Bošnjaci) ginuli su za tuđu državu, jer svoje nisu imali.

Pred samo nešto više od 100 godina, najveći slovenski grad bio je Trst, ali Slovenci su u njemu polako postojali Italijani, kao što su u Celovcu (danas Klagenfurtu) odlučili da budu Njemci.

Dalmacija je bila nedođija na kraju svijeta, regija do koje nije bilo čak ni pruge, odakle se jedna trećina stanovništva iselila samo u deset godina.

U Zadru su živjeli Italijani, a Hrvati su bili manjinsko stanovništvo Pule, Rijeke, Vinkovaca, Osijeka, Vukovara, Slavonskog Broda…

Muslimani iz Bosne nisu još znali jesu li Turci ili Srbi islamske vjere, a Makedonci se nisu mogli odlučiti jesu li Srbi ili Bugari, dok su ih već Grci proždirali.

I onda je došao Gavrilo Princip, omaleni srpski dječak (koji „među hiljade žandara, austrijskog ubi poglavara“…) koji sa nekoliko hitaca ubi stoljetnju tamnicu Slovena, zlosretnu Habsburšku monarhiju.

U toj državi, koje se neki u Hrvatskoj sa sjetom sjećaju (samo da bi Srbima tjerali inat), 90 posto Hrvata bilo je nepismeno, neoprano, gladno, golo i boso seosko stanovništvo.

Isto je vrijedilo u nešto manjoj mjeri za Slovence, a još većoj za bosanske muslimane.

Danas se Slovenci ponose najčišćom državom Evrope. Da nije bilo srpske vojske, to bi bila najčišća regija Italije i Austrije.

Danas Hrvati žive od milijardi evra turizma. Da nije bilo srpske vojske, istočna obala Jadrana bi bila dio italijanske turističke ponude.

Danas Bosanci uživaju u Visokom, u najljepšem arheološkom parku Balkana. Da nije bilo srpske vojske, i „piramide“ bi im Austrija iskopala i odnijela u Beč.

Danas Makedonci sa Samuilove tvrđave gledaju Ohrid. Da nije bilo srpske vojske, Ohrid bi bio grčko jezero, a Skoplje bugarski grad…

Na razvalinama svoje države Srbi su drugim južnim Slovenima sagradili njihove.

Na srpskim žrtvama izgrađene su temelji kuća drugih balkanskih Slovena.

Granice Slovenije, Hrvatske, Bosne, Makedonije su do ondje, dokle je stigla srpska vojska. Tačno tamo gdje je stala srpska čizma. Srpski opanak. I ni metar više.

Da li se Janez dok Bledom vesla u svom čamcu, ikad sjeti Miloša iz Šumadije koji je svoje kosti ostavio na Kolubari da Slovenci uopće opstanu kao nacija?

Da li se Šime dok skače sa zadarskih orgulja u more ikad sjeti Dragana iz Niša koji se smrznuo na albanskoj golgoti da bi on „piva“ Oliverove pjesme, a ne kancone Erosa Ramacotija?

Da li Meho, dok pije najbolju kahvu na Bosanskoj piramidi Mjeseca zamoli dragog Alaha da bude milostiv prema Slobodanu koji nije preživio probijanje solunskog fronta, gdje se borio da Meho više ne čisti cipele austrijskoj gospodi?

Da li Kosta nekad zapali svijeću na Ohridu, u crkvi svetog Jovana, zahvalan što se ne zove Kostas, Nikoli iz Jagodine koji je podlegao ranama u Mojkovačkoj bitci?…

Naravno da se niko od tih nacijica što su im Srbi darovali slobodu ne sjeća srpskih heroja.

Još je tužnije što ih se i malo tko u Srbiji sjeti.

A najtužnije, što je juče, u 96. godini preminuo jedini koji ih se uvijek sjećao, Đorđe Mihailović, čuvar srpskog groblja „Zejtinlink“ u Solunu.

Đorđe Mihailović rođen je u Solunu 1. maja 1928. godine.

Više od 50 godina, kao treća generacija čuvara, čuvao je grobove 8 000 srpskih heroja koji su ovdje sahranjeni.

Sada će i on na zasluženi počinak. Pridružit će se onima o kojima se tolike decenije brinuo.

‘Neznani tuđinče, kad slučajno mineš

Pored ovog svetog zajedničkog groba,

Znaj, ovdje su našli večno utočište

Najveći junaci današnjega doba!’

Dobri starče, vječna slava tebi i svim srpskim junacima 1. svjetskog rata!“