Simonović odgovorio DPS-u: Milo je najbolji i najoriginalniji primjerak odsustva morala i obraza; Po beskrupuloznosti i sposobnosti da iznese neistine, da slaže, davno je prevazišao i samog Minhauzena!

Piše: Vuksan Simonović, bivši poslanik Skupštine Crne Gore

Dok sam pet mandata bio poslanik u Parlamentu Crne Gore, Milo Đukanović nikada nije imao petlje da se oči u oči obračuna sa mnom jer je znao da bi iste sekunde dobio žestok odgovor na bestidne laži koje je nerijetko iznosio. Više puta nudio sam toj ,,junačini” da smogne snage i izabere televiziju, mjesto, vrijeme i način da ukrstimo argumente i rasčistimo sve što ga peče i boli.

A znam da mi je kivan još od rascjepa u jedinstvenom DPS-u 1997. godine, kada je zbog klasičnog puča u partiji,  na moj predlog, izbačen iz DPS-a.

Kivan mi je i nikada mi neće oprostiti što sam do srži razotkrivao njegove teške krađe i prekrađe predsjedničkih i brojnih parlamentarnih izbora i referenduma, pa sve do šverca duvana i brojnih drugih afera i afera.

Zbog svih nepočinstava, odnosno zbog njegove kriminogene biografije, godinama i u kontinuiteu sam ga javno raskrinkavao, kako na sjedniciama Skupštine na Cetinju i u Podgorici, tako i u medeijima koji su imali petlje da objavljuju moja saopštenja, izjave i intervjue.

Đukanović me napadao samo mučki,  kada je bio sam sa svojim novinarima i kada mu se nije moglo odgovoriti, ili preko svojih privatnih kratkoročnih novina, unajmljujući nekoliko svojih sramotnih poltrona, a poltrone  je veliki Meša Selimović davno okarakterisao kao ,,najveći moralni otpad jednog društva’’.

Tako me Đukanović, kao sadašnji zakulisni komandant DPS-a, skrivajući se iza svojih partijskih klonova, žbira i goniča napao i jučerašnjim saopštenjem. Stoga ću mu i ovoga puta uputiti otpozdrav koji zapravo predstavlja samo mali dio priloga za Đukanovićevu biografiju beščašća i memoare kojima će, kako je najavio nakon nedavnog definitivnog pada sa vlasti, na miru da se posveti.

Milo Đukanović daleko najbolji i najoriginalniji primjerak odsustva morala, obraza i dosljednosti!

Neću ponavljati sve ono što sam mu rekao nebrojeno puta u mojim medijskim izjavama i govorima u Skupštini, samo ću reći da je Milo Đukanović daleko najbolji i najoriginalniji primjerak odsustva morala, obraza i dosljednosti koji se ikada pojavio na političkoj sceni  Crne Gore, a po beskrupuloznosti i sposobnosti da iznese neistine, da slaže, što je činio i u jučerašnjem saopštenju, davno je prevazišao i samog Minhauzena.

I u  jučerašnjem saopštenju Đukanović kroz saopštenje DPS-a   pominje moj razgovor sa državnim tužiocem Italije prije 21 godinu. Doduše, Đukanović je i ranije pričao i obmanjivao javnost da je u Italiju išao  zbog toga što sam ja 2002. godine razgovarao sa tamošnjim državnim tužiocem, a ne zbog toga što ga je ta zemlja, mnogo prije toga osumnjičila i optužila za mafiajaško udruživanje i krijumčarenje cigareta, odnosno pokroviteljstvo i umiješanost u najcrnji šverc duvana, čime je nanio sramotnu ljagu, prije svega na obraz Crne Gore.

Đukanović je dakle, kao zmija noge prikrivao činjenicu da je u Italiju otišao tek 2008. godine, ito na klasično isleđivanje. Učinio je to tek nakon što je 2006. godine Crnu Goru napravio privatnom prćijom i nakon što je, vidjevši  opasnost od optužbi iz Italije, 2008. godine sebi, navrat na nos, pribavio diplomatski imunitet koji ga je štitio i od progona i od hapšenja. Zbog tog imuniteta,  proces u Italiji protiv njega je kasnije i arhiviran. On se i na nedavnim predsjedničkim izborima kandidovao za predsjednika Crne Gore, isključivo i jedino da bi pokušao da taj imunitet zadrži i sačuva. Interes Crne Gore i njenih građana, kao i u čitavoj političkoj karijeri, bio mu je potonja rupa na svirali.

Ovoga puta neću detaljnije objašnjavati kako je i na koji sramotni i neljudski način sebi pribavio taj imunitet, vrativši se na funkciju predsjednika Vlade, koja mu je obezbijedila imunitet na koji se pozvao i iza kojega se ,,junački” sakrio u procesu u Italiji.

Ali to nije nikakvo iznenađenje kada je Đukanović u pitanju. To je isti onaj Đukanović koji je, mijenjao i ideologije i mišljenja i trošio ljude oko sebe, da bi sebe zaštitio, očuvao vlast po svaku cijenu i stekao neslućena bogastava kojima danas raspolažu on i njegovi  pajtaši.

Mnoge svoje najbliže i najodanije saradnike već je ,,otpratio” i ,,otpravio” put Spuškog zatvora, kao da nije svjestan da će i on tim istim putem.

,,Bajagi predsjednik”, ,,kradeni predsjednik”, ,,tobožnji predsjednik, ,,jadopredsjednik”…

Dakle za razliku od njegovog puta i njegovih puteva, sa trostukim obručem tjelohranitelja, čak i kad dolazi među svoje, još jednom ću ponoviti, ja sam ponosan na sve moje puteve jer sam svuda išao uzdignutog čela, ni od koga se ne skrivajući. Nijesam se skrivao ni onih godina kada sam u Parlamentu Crne Gore na Cetinju raskrinkao Đukanovićevu brutalnu krađu predsjedeničkih izbora1997. godine. Zbog toga smo ga mi u SNP-u Crne Gore, ali  i ogromna većina građana Crne Gore godinama  nazivali ,,bajagi predsjednik”, ,,kradeni predsjednik”, ,,tobožnji predsjednik, ,,jadopredsjednik”…A kakva je to bila brutalna izborna krađa, potvrdili su prije nekoliko mjeseci čak i neki tadašnji Đukanovićevi saborci prilikom intervjua kandidata za članove Sudskog savjeta.

Moj odlazak na razgovor sa italijanskim tužiocem bio je javan i svima u Crnoj Gori poznat i saopšten posredstvom svih medija u Crnoj Gori. Na razgovor u Bari pošao sam na zvanični poziv državnog tužioca Italije u svojstvu predsjednika Komisije Skupštine Crne Gore koja se bavila švercom duvana. Odazvao sam se tom pozivu koji mi je stigao preko kabineta tadašnjeg generalnog sekretara Skupštine Crne Gore potpuno javno i transparentno. O pozivu sam, kao tadašnji šef Kluba poslanika SNP-a, na konsultacijama kod uvažene predsjednice Skupštine Vesne Perović obavijestio i nju i potpredsjednike Parlamenta i sve šefove poslaničkih grupa i sekretara Skupštine i kazao im da ću se odazvati pozivu jer me na to obavezuje Odluka Skupštine Crne Gore o formiranju Komisije. Naime u članu 3 ove odluke, za koju su glasali i svi Đukanovićevi poslanici u Skupštini Crne Gore, jasno piše ,,da će Komisija ostvariti neposrednu komunikaciju sa međunarodnim organizacijama za borbu protiv organizovanog kriminala”.

Ovo je potvrdila i predsjenica Vesna Perović u svojoj izjavi koju je dala medijima, a koja je objavljena 26. jula 2002. godine.

Toga dana nakon završenih konsultacija, u holu Skupštine održao sam izuzetno posjećenu konferenciju za novinare, podijelio im kopije poziva tužilaštva iz Italije i saopštio im isto ono što sam i rekao na konsultacijama kod predsjednice Perović – da ću se odzvati pozivu.

Istog dana svi elektronski mediji, a sjutra dan štampani mediji objavili su moje izjave sa pressa i nekoliko intervjua datih odmah nakon pressa.

Napominjem i to da je formiranje te Komisije od Skupštine Crne Gore tražio lično i Milo Đukanović svojom inicijativom koju je 11.juna 2001. godine uputio Skupštini Republike Crne Gore, odnosno tadašnjoj predsjednici Vesni Perović.

Sve ovo mogu potvrditi brojni učesnici svih ovih događanja kao i brojna dokumenta i medijski napisi i snimci.

Ponoviću, Đukanović dobro zna, i to ga najviše peče i boli, da je sve što piše u Izveštaju o švercu duvana koji je usvojila Skupštine Crne Gore gola istina potkrijepljena brojnim dokazima i da bi, da je bilo slobodnog i nezavisnog tužilaštva i sudstva u Crnoj Gori on  i njegovi pajtaši odgovarali, prije svega u našoj državi Crnoj Gori. A izvještaj i sva brojna dokumenta koja ga prate ostala su u arhivi Skupštine Crne Gore. Nadam se da ih prije pada sa vlasti nijesu uništili.

Đukanović takođe dobro zna da je ona njegova manipulacija o ,,uvozu za potrebe građana’’  zapravo  bio pokušaj prikrivanja, najcrnjeg kriminala išverca svega i svačega u Crnoj Gori i preko Crne Gore od kojeg su korist jedino imali i debelo se nalupežali, i obogatili upravo đukanovićevci, odnosno organizovana grupa njegovih poslušnika.

Ali, ono što posebno vrijeđa normalni ljudski um jeste Đukanovićevo moralisanje. Lekcije o moralu drži onaj koji je donedavno, sa funkcije predsjednika države, Crnoj Gori dugovao porez, koji je poharao, osiromašio i moralno urnisao i obrukalo slavno ime Crne Gore i njene iskonske vrijednosti.

Nema većeg izrugivanja morlnim načelima nego kada o njima govori  Đukanović. To je onaj koji je, da bi sačuvao vlast, prvo dizao u nebesa Slobodana Miloševića pa mu zabio nož u leđa, stvarao SRJ pa je sa kompanjonima razbijao, vodio ,,rat za mir” sa Hrvatima, pa potom kleknuo da se izvinjava, branio Kosovo od iredente pa im ga priznao, glasao da se zemlja brani od NATO agresije pa postao njihov saradnik, manipulatorski prisustvovao liturgijama Mitropolije crnogorsko-primorske i ljubio ruku Mitropolita Amfilohija i patrijarha Pavla, a potom okrenuo ćurak naopako i nasrnuo na svetinje Mitropolije crnogorsko – primorske i drugih eparhija u Crnoj Gori…

Komanduje svojim ,,reformisanim” DPS-om kriomice, iza paravana!

U konačnom i to je  doprinijelo da ga narodna volja sruši i njega i njegovu privatnu kliku, na izborima 30. avgusta 2020. godine, te da ga dokrajči i definitivno pošalje na bunjište istorije 2. aprila 2023. godine i ostavi mu da komanduje svojim ,,reformisanim” DPS-om kriomice, iza paravana.

Za detaljniju priču o Đukanoviću, kameleonu i prevrtljivcu trebalo bi  desetine i desetine stranica pa to ovoga puta neću činiti. Reči ću samo da je zbog brzometnog mijenjanja ideologija, državnih projekata, simbola, himni i političkih stavova, gmizavac zvani kameleon sto puta postojaniji od Mila Đukanovića.

Bio je lažni komunista i lažni Jugosloven, da bi ubrzo postao lažni ,,velji branitelj srpstva”. Pokazaće se međutim, da je bilo najlažnije kada je podigao slavni crnogorski barjak i postao ,,velji” Crnogorac. A zapravo, Đukanović je bio jedino iskreni uzurpator vlasti, iskreni pokrovitelj pohare i otimačine narodne i državne imovine i mali dictator, koji je progonio sve one koji su se borili protiv njega i njegovog diktatorskog režima, bez obzira da li su bili Crnogorci, Srbi, Muslimani, Bošnjaci, Albanci, Hrvati…

Svoju prevrtljivost, Đukanović će sa svojom udbaškom mašinerijom nazvati ,,transformacijom mišljenja’’ i ,,demokratskom promjenom stavova’’…

Međutim, ono što je najtragičnije jeste činjenica da je Đukanović uz pomoć svoje grupice poltrona, sebe poistovjetio, ni manje ni više, nego, sa našom državom Crnom Gorom, i više od dvije decenije, golom izbornom krađom uspijevao da namiče glasove za njegove žalosne ,,pobjede”.

A zapravo, svaka ,,pobjeda“ Mila Đukanovića bila je teški poraz države Crne Gore i svih njenih građana!

Zato su ga građani onako, nedavno i definitivno ispratili i jasno mu rekli – Dosta je bilo tvojega Đukanoviću. Tačka!.