Nije dao na vojnika ni na Srbiju: Živojin Mišić, struganičko seljače izraslo u velikana

Piše: Aleksandar Misojčić

Krenulo struganičko seljače sa Švabom da se bije, Albaniju da prepješači, preko mora da se preveze, Rim da vidi, u Parizu da ga cijene, u Nici da ga liječe, u Solunu da ratuje, u Beogradu da umre. Nije ni slutio kuda je krenuo i gdje će stići. Da je Živojin Mišić znao kao trinaestogodišnji dječak, kobilu Singulju bi nazad kasom potjerao ili ne bi?

Život – vječita borba

„Jedna od najljepših rečenica koje je rekao vojvoda Živojin Mišić jeste da je život vječita borba. On je tako i živio i vjerujem da ne bi krenuo nazad“, kaže za Sputnjik psihijatar i psihoterapeut Aleksandar Misojčić, autor psihobiografije vojvode Živojina Mišića „Čovjek po mjeri šinjela“.

„On je čovek koji nije volio malodušnost, koji je shvatao da je život stalno smjenjivanje uspona i padova. Ja se sa tim slažem, jer kako bismo znali da smo jaki,ako nikada nismo pali?“, ističe Misojčić.

Praveći psihiloški portret najvećeg srpskog vojskovođe, Misojčić objašnjava da on drugačiji nije ni mogao biti do čovjek časti i hrabrosti i velike istrajnosti – sve to potiče iz najranijeg detinjstva.

„Proučavajući narativ Živojina Mišića, duboko vjerujem da se on oslanja na moralni tronožac – porodica, zavičaj, vojska. On je prenosilac porodičnog kontinuiteta, a posebno emotivno opisuje rastanak sa majkom. Njegov narativ je skoro nerazdvojiv od sredine iz koje potiče, on voli svoj valjevsko – mionički kraj, svoj Struganik. To je ono što je ponio sa sobom i kasnije nadogradio identitetom vojske koja postaje njegova druga porodica. On ostaje cjeloživotno lojalan tom sistemu vrijednosti i ne odustaje od toga čak i kada to ide, uglavnom i mirnodopskim periodima, u korist njegove štete“, objašnjava Misojčić.

Prva bitka i prva smrt

Mišićev prvi autoritet bio je učitelj Sreten, za koga kaže da su ga se plašili i najviđeniji seljaci, a drugi ruski major i plemić Kirjejev koga srijeće u svojoj prvoj bici.

„Mišić ruskog majora opisuje kao čovjeka u svilenoj košulji i bijelim pantalonama, čizmama do koljena, sa okačenom sabljom i vrećom dukata. Mi smo bili seljačka vojska i taj ruski plemić je samo svojom pojavom ostavio utisak na Živojina Mišića. A veliki ljudi se prepoznaju čak i kada jedan od njih još nije postao veliki, ali se osjeća da će biti. Ruski major njemu obećava da će ga povesti u Rusiju kada protjeraju Turke. Mišiću je to tek prvi rat, a tokom svog života imao ih je šest. Prva bitka i prva smrt – tog fascinantnog Rusa, oličenja hrabrosti i širokogrudosti, koji je jednom šaku dukata bacio među seljake – duboko se urezala u Mišićevu osu ličnog razvoja“, kaže Misojčić.

Naš sagovornik podsjeća i kada je Mišić kao mlad oficir ustao u kafani protiv majora, Srbina iz Austrougarske, zato što je ovaj blatio njegovu zemlju, a veličao Austrougare. To je za Mišića bilo nedopustivo, ali je zbog svog postupka zaslužio zatvor:

„On je kao dječak, kada mu je otac kupio opanke građanke i dao poslednje novce da ode u grad, bio ismijevan od gradskih dečaka. Zvali su ga seljače sve dok se nije potukao sa jednim debeljkom i dok ga nije, kako kaže, seljački izdevetao. To je prva njegova borba protiv jačeg od sebe, pa kasnije preko tog majora zbog kog je dobio zatvor pa do jačeg neprijatelja. Mislim da nije učestvovao u bici protiv slabijeg neprijatelja. Znao je da uđe u konflikt i sa kraljem kad treba. Nije ni od toga prezao. Ta stalna šetnja na granici života i smrti, gledanje stradanja, patnje, ranjenih, muka, ti stalni rovovi učinili su da on u životu bude rigidniji nego što bi bio u nekim drugim uslovima. Najveći dio svog života proveo je u ratovima i postao čovjek koji ne preza ni od čega kada je glava na ramenima. Toliko se smrti oko sebe nagledao, da je smatrao da su nas ti ljudi, koji su ginuli, zadužili da se ponašamo na određen način“.

Zaštitnik hrabrih vojnika

Živojin Mišić je do kraja svog života ostao zaštitnik hrabrih vojnika bez obzira na njihov čin:
„On je jedan od njih. Kad god je iskoračio iz svoje narodne vojske i odlazio muđu političare, u mirnodopsko doba gdje je svašta moguće, gdje se po raznim aršinima dijele ordenja, Mišić je ulazio u konflikt. Njega su više puta smjenjivali. Jednom nije htio ni da pita zbog čega. Rekao je ‘ja znam ko sam, a oni vjerovatno znaju zašto su to uradili’“.

Čak se suprostavio i zarobljenim turskim oficirima kada su krenuli da tuku svoje vojnike: „Ne može se tako sa vojnikom, nije vojnik marva, nisi ga ti rodio“.

„Zamislite kada obični vojnici, u spontanom razgovoru, vojvodu zovu Žuća. Mislim da to sve govori. Ja mislim da bi on to smatrao komplimentom. Bio je oficir kome su oni mogli da vjeruju i tu je kraj opisu njihovog odnosa. Bio je iskren i otvoren i sve što je radio, radio je na način da je prije toga vrlo dobro znao kako razmišlja njegov vojnik. I oni su to, ja vjerujem, osjećali i kada je bilo teško, i kada se nisu slagali sa njim i kada nije imao podršku vrhovne komande. Ja mislim da je obična vojska njega doživljavala prije svega kao oficira kome se može vjerovati“, kaže Misojčić.

Kamen temeljac nacionalnog identiteta

Autor knjige „Čovek po mjeri šinjela“ smatra da „mi negdašnji i mi sadašnji nismo isti“:

„Imamo mi Mišićeve vrline dovoljno u sebi, a da li to prepoznajemo, oživljavamo, njegujemo, to je drugo pitanje. Moja najveća želja bi bila da kada čitalac zatvori ovu knjigu, postavi sebi pitanje kakvi smo bili, a kakvi smo danas. Ja naravno nisam dao sebi za pravo da to opisujem. Neka se svako pogleda. Mi negdašnji i mi sadašnji nismo isti. To može biti očekivana evolucija naroda u skladu sa promjenama, a može biti i upozoravajući diskontinuitet. Da li je jedno ili drugo ili oba, volio bih da se svako zapita.Svakako da je lik Živojina Mišića jedna vrsta kamena temeljca nacionalnog identiteta i jedna od rijetkih ličnosti koja čak i nas može objediniti u uvjerenju da je bio sjajan“.

(Sputnik)