Rudan: Roditeljima i profesorima treba reći da Đoković i Ajnštajn niknu jednom u sto godina

Hrvatska književnica Vedrana Rudan ima novu knjigu! Upravo objavljena „Besplatna dostava“ (u izdanju „Lagune“) zapravo je izmijenjeno i dopunjeno izdanje njenog ranijeg romana „Amaruši“, kojim problematizuje, čini se, nikad aktuelniju i jednu od važnijih tema današnjice – poziciju djeteta u kapitalizmu.

Kroz ovu knjigu se ukazuje na to da se djeca, poput paketa, „dostavljaju“ na razne adrese – babama i dedama, u brojne školice, na treninge i tome slično – kako bi roditelji mogli što više da rade da bi zaradili novac za preživljavanje…

U intervjuu za Kurir Vedrana Rudan govori o roditeljstvu danas, nedostatku empatije među ljudima i (ne)mogućnosti da se u ovakvom svijetu bude optimista, ali se osvrće i na srpsko-hrvatske odnose, rusko-ukrajinski rat, te veliku pobjedu tenisera Novaka Đokovića…

Da krenemo od pitanja koje je, na neki način, ključ vaše knjige – mogu li se čovjek i žena „ubijati“ od posla i istovremeno biti roditelji?

– Ne mogu. Roditeljstvo je posao koji nema radno vrijeme. Robijanje na jako duge staze, a sloboda je neizvjesna. Današnja „djeca“ žive s roditeljima do svoje četrdesete jer ne mogu otići u podstanare ili kupiti stan. Platee su za obične ljude u čitavom svijetu toliko bijedne da većina ljudi radi nekoliko poslova da bi preživjela. Kako u taj pakao ubaciti brigu o djetetu, razviti ljubav prema djetetu, izvesti ga na pravi put? Pojma nemam jer sam bila majka male djece u nekim boljim vremenima. Knjiga „Besplatna dostava“ govori upravo o tom začaranom krugu u kome se roditelji vrte poput hrčka u kotaču.

Kazali ste da bi nam djeca „morala biti jedina bitna da ne bismo nekoliko godina kasnije u onome što je nekad bilo klupko ljubavi ugledali čudovište“. Kako se okrenuti više ka djeci?

– Jednostavno, gledati ih, slušati ih, vidjeti ih. Djeca su jedino što nas može učiniti apsolutno srećnima i apsolutno nesrećnima. Nažalost, ne postoji škola za ljude koji žele imati djecu. Kad bi postojala i kad bi budućim roditeljima netko stručan objasnio što ih čeka, bilo bi nas manje na kugli zemaljskoj. Ovaj užas koji se dogodio u Srbiji nije srpska priča. Zapuštena djeca ili djeca odgajana da budu nasilnici žive svagdje oko nas. Jednako u Americi kao i u Hrvatskoj. Baka sam četrnaestogodišnje unuke, slušam njene priče, kosa mi se diže na glavi. Današnja djeca ili već jesu monstrumi ili su na dobrom putu da to postanu. Ipak, to se nikad dovoljno ne naglašava, uloga roditelja je presudna u svakoj horor priči u kojoj su djeca glavni junaci. Nažalost, mi analiziramo djecu nasilnike umjesto da ih država oduzme roditeljima.

Jeste li srećni što ste svoju djecu već izveli na put?

– Presrećna. Muž i ja imamo troje djece, sad su to zreli, normalni ljudi, ali mi smo se trudili da tako bude. Davali smo sve od sebe. Ja sam bila i, nažalost, ostala majka kvočka. Znam sve njihove muke i probleme i pokušavam im i danas pomoći. Unučica koja me je inspirisala da napišem ovu knjigu naša je velika sreća i istovremeno izazov. Kako joj objasniti zamke koje mora izbjeći, iskušenja pobijediti, probijati se kroz život pameću, ne ljepotom. Mi joj sigurno nikad ne bismo dali pištolj u ruke i pretvorili je u ubicu. Ona je sportista i odlikašica koja u porodici živi okružena ljubavlju, ne agresijom. Iza svakog „zlog“ djeteta stoje roditelji koji to nisu smjeli biti.

Nedavno ste na svom blogu – u tekstu povodom masakra u osnovnoj školi u Beogradu – apelovali da bi „porodica trebalo da bude leglo empatije, širitelj ljubavi, štit koji će budućeg čovjeka braniti od zla i učiti ga ljubavi prema bližnjemu svome ma u kakvom okruženju živeli“. Da li ima nade da se u svijetu probudi empatija ili je, ipak, malo kasno? Šta je tačno za vas empatija?

– Za empatiju nikad ne može biti kasno. Ona se djeci pokazuje primjerom, prije svega u njegovom domu. Voli mamu, tatu, prijatelje, mačku, baku, djeda, pomozi slabijem od sebe. Pištoljem i nožem se ne rješavaju problemi. I govori kad ti je teško. Zlostavljana djeca najčešće ćute jer nikome ne vjeruju. Profesori ih gledaju kroz ocjene, roditelji kroz ocjene i sportske uspjehe. Neko bi trebao reći i profesorima i roditeljima da su i Ajnštajn i Đoković biljke koje niknu jednom u nekoliko stotina godina, ako. Biti dobar, pristojan, tolerantan i pažljiv mnogo je lakše nego osvojiti Rolan Garos, ali i mnogo bitnije.

Zapitali ste se i – kako preživeti u ovakvom svijetu. Pa, da li imate odgovor? Treba li pojedinac da pokušava da spasava cio svijet ili je dovoljno da uradi nešto za svoj mikrosvijet – svoju porodicu, prijatelje, ulicu…?

– Ne možemo spasiti svijet, ali svoj svijet možemo učiniti boljim mjestom za život. Samo moramo upoznati sebe kao roditelje i otkriti što nam je bitno. Da li od djeteta očekujemo da bude dobro ljudsko biće ili insistiramo na tome da pomoću pištolja može pogoditi muhu u oko. Stalno se vraćam na isto jer se o tome govori malo ili ništa. Kad se dogodi tragedija, prozivaju se sistem, država, škola, profesori, mediji… GDJE SU RODITELJI?