Bitka na Košarama: Umire se dva puta – prvi put kada izgubimo život, a drugi put kada nas zaborave

Na današnji dan, prije 24 godine završena je Bitka za Košare. Potporučnik Petar Mišić, koji je sa Vojne akademije otišao u rat, teško je ranjen, a i danas se sjeća herojskog podviga 108 poginulih vojnika Vojske Jugoslavije.

„Umire se dva puta – prvi put kada izgubimo život, a drugi put kada nas zaborave, naš zadatak je da ne dozvolimo da heroji umru drugi put“, kaže Mišić za RTS.

Bitka za Košare počela je rano ujutru 9. aprila 1999. godine, a zvanično je završena 14. juna iste godine, kada se Vojska Jugoslavije, na osnovu Kumanovskog sporazuma sa snagama Kfora, povukla sa Košara. Povlačenje je proteklo bez incidenata.

Zapravo je bitka u rejonu Košara počela još 1997. godine, intenzivirala se 1998. a kulminirala 9. aprila prije 24 godine.

Svih 130 oficira, podoficira i vojnika Vojske Jugoslavije koliko ih je u zoru 9. aprila bilo raspoređeno duž 13 kilometara zone karaule Košare bez trunke oklijevanja prihvatilo je borbu za odbranu Srbije.

Jedan od njih je komandir voda borbenih oklopnih vozila, potporučnik u penziji Petar Mišić, koji je Vojnu akademiju završio 1998. godine. Uživanje u završetku školovanja trajalo je samo tri dana.
Jesen pretnji 1998. godine

„Posle tri dana provedena kod kuće, prekinut nam je godišnji odmor i dobijamo poziv da se javimo u mjesta službovanja u svoje jedinice. Mojoj 51. klasi mjesta službovanja su bila na Kosovu i Metohiji“, sjeća se u razgovoru za RTS potporučnik Mišić.

Podsjeća da je 1998. na KiM bila ratna godina, i posle vrućeg ljeta sa mnogo oružanih dejstava dolazi jesen pretnji bombardovanjem našoj zemlji. U tom trenutku, kako kaže, mladi potporučnici iz školske klupe odlaze u sam centar ratnih dešavanja.

U Prištinski korpus te godine dolazi 100 potporučnika svih rodova, a cijela klasa artiljerijskih potporučnika, njih 24, odmah po promovisanju u prvi oficirski čin, odlazi na Kosovo i Metohiju.

Inače, snage Vojske Jugoslavije u bici na Košarama činili su djelovi 125. motorizovane brigade, 53. granični bataljon, vojna policija iz Beogradskog i Kragujevačkog korpusa, delovi 63. padobranske i 72. specijalne brigade i manjim dijelom dobrovoljci iz zemlje i inostranstva.

Mišić napominje da je broj potporučnika koji su došli na KiM bio veći, pošto su na tom terenu bile i jedinice koje nisu bile dio Prištinskog korpusa.

Dolazak u 52. Artiljerijsko-raketnu brigadu

U Đakovicu su došla šestorica potporučnika u 52. Artiljerijsko-raketnu brigadu PVO, na mjesto komandira voda borbeno-oklopnih vozila BOV-3, jedan potporučnik pješadije dolazi u 53. granični bataljon i jedan potporučnik pješadije dolazi u Drugi motorizovani bataljon 549. Motorizovene brigade.

Prema njegovim riječima, namjena ovog oruđa je bila borba protiv dejstva iz vazduha.

Mišićev vod pripajaju 125. Motorizovanoj brigadi, i to u 3. borbenu grupu.

„Zadatak je bio dubinsko obezbjeđenje granice u reonu karaule Košare – odbrana karaule od napada terorista sa teritorije naše zemlje, a u slučaju napada iz Albanije bili smo prva i najbliža jedinica koja je trebalo da pomogne graničarima“, objasnio je Mišić.

Položaj borbene grupe je bio u selu Batuša, koje se nalazi ispod karaule Košare, a do početka bombardovanja položaj je bio na brdu na ulazu u Batušu, a pored puta Đakovica – Peć.

Karaula je locirana na obroncima Prokletija, nedaleko od Đakovice i Dečana.

„Pod mojom komandom sam imao tri vozila sa poslugom koju je činilo četiri vojnika na svakom vozilu i kasnije po priključenju 125. Motorizovanoj brigadi, dobio sam još odjeljenje pešadije – sa vodnikom i 10 vojnika“, kaže Mišić.

Imao sam 23 godine

Uslijedio je napad na Veliki petak, 9. aprila 1999. godine, kada je počela bitka za karaulu Košare.

Potporučnik Mišić ističe da je napad posle ponoći počeo na susjednu karaulu Morina, a cilj je bio da se snage VJ odvuku na tu stranu, i time da se oslabi odbrana Košara i da potom glavni napad bude na Košare.

„Ali, zbog dobrih procjena naše komande, taj lažni napad nije uspio i naše jedinice su ostale na položajima koje su branile. Početak napada dočekujemo kao i do tada na položaju, na vozilima i spremni za dejstvo“, rekao je on.

U ranim jutarnjim satima, prisjeća se Mišić, dobio je naređenje da pošalje vozila na karaulu – da pomognu graničarima da odbiju napad terorista sa teritorije Albanije.

„Imao sam 23 godine, a moji vojnici približno istih godina kao i ja. Bilo mi je nezamislivo da ih samo pošaljem sa vozilima na zadatak, a da ja ostanem u Batuši na sigurnom. Jedan vojnik je ostao u bazi, a ja sa tri vozila i 12 vojnika krećem u pravcu karaule“, ispričao je Mišić.

Odjeljenje pješadije sa vodnikom odmah polazi i zauzima zasebno mjesto na visu Rasa Košares, koja je bila najviša tačka sa koje se kontroliše cio prostor i prema Albaniji, a i prema unutrašnjosti naše države.

Prva jedinica koja stiže u rejon borbenih dejstava

Potporučnik Mišić je rekao da su krenuli u pravcu karaule i da su stigli relativno brzo u neposrednu blizinu karaule.

„Mi smo najbliža jedinica karauli i prva smo jedinica koja je toga dana stigla u rejon borbenih dejstava. Moja jedinica je na položaju kod karaule bila između 5.30 i 6 časova spremna za dejstvovanje. Položaj nije bio najbolji za nas, nismo bili zaštićeni, nismo imali pješadijsko obezbeđenje. Tada pored nas prolazi pinc (vozilo) sa majorom Dimčevskim. On je bio prvi starešina koji odlazi na karaulu pošto je napadnuta“, kaže Mišić i napominje da su tada samo mahnuli jedan drugom.

Dalje je ispričao da radio-vezom dobija uputstvo za pravac dejstvovanja, a to je vis Rasa Košares.

„Sve vrijeme dejstvovanja bili smo pod vatrom terorista. Pored nas prolaze naše jedinice, vojna policija, sanitet u pravcu Batuše sa ranjenima. U toku prijepodneva prvo preko radio-veze, a zatim i od jedinica koje prolaze dobijam informaciju da je na putu prema Batuši, kojim smo mi prošli u zasjedu upao major Šljivančanin i tom prilikom mu je poginuo vozač, a on je ranjen“, rekao je Mišić.

Dolazi noć, pa je jasno, kako kaže, da ne mogu tu zanoćiti.

„Na otvorenom smo, bez zaklona, na nepreglednom terenu, bez pješadije koja bi nam obezbijedila položaj. Tražim prvo uputstva za dalje moje postupke, a potom i dozvolu da se vratimo u Batušu. Dozvolu dobijam i mi počinjemo da spremamo vozila za pokret, okrećemo se, pakujemo i stajemo u kolonu“, rekao je Mišić.

BOV u kome je bio potporučnik Mišić je bio drugi u koloni, zbog mehaničke neispravnosti, a savjest mu nije dozvoljavala da sjedne u ispravno vozilo, a da vojnici budu u neispravnom vozilu.

Nevjerovatna je tišina, ništa se ne čuje

Pred polazak, iz šume dolazi komandir karaule Košare i traži da se sa Mišićevom grupom spusti u Batušu. Razlog dolaska je, kako je ispričao komandir, da su vojnici na karauli ostali bez municije, hrane i ostalih sredstava i da je on krenuo po to.

Mišić od komande traži uputstva šta da radi, a komanda mu prepušta da sam reši situaciju.

„Moja dilema je trajala par sekundi. Rekoh mu da sjedne u moje vozilo. Prije kretanja smo razradili sve moguće varijante i događaje koje mogu da se dese. Znao sam da moramo proći mjesto gde je ranjen major Šljivančanin i gde je vojnik poginuo i da postoji mogućnost da je njihovo vozilo još na putu, čak da je sa njim prepriječen put“, priseća se Mišić.

Ako to bude tako, navodi, naređenje je da se prvi BOV nasloni na pinca i da ga odgura s puta i tako napravi prolaz.

„Pošto postoji mogućnost da negdje uz put budu teroristi i upadnemo u zasjedu, naredio sam vojnicima da uz put pažljivo sve osmatraju i prate, šlemovi su bili svima na glavi, pješadijsko naoružanje u rukama, otkočeno i sa metkom u cijevi i spremno za vatru. Nišandžije na topovima su imali napunjene, zapete i otkočene topove i spremne za dejstvo bez komande u slučaju potrebe“, ističe on.

Prema njegovim riječima, naredba je bila da se strogo vozi po tragovima vozila ispred. Vozila su bila zatvorena hermetički i vozači su vozili pod periskopima, punioci su bili na svojim mestima u korpusu BOV-a, a iza leđa vozača.

„Krećemo oko 16 sati i spuštamo se prema Batuši. Vozila su međusobno udaljena desetak metara. Dolazimo na mjesto ranjavanja majora Šljivančanina. Pinc stoji prepriječen na putu, ne možemo da prođemo. Prvi BOV se naslanja i gura pinca sa puta. Čekamo da se put oslobodi“, ispričao je Mišić.

Nevjerovatna je tišina, ništa se ne čuje, „od nas niko ne priča, vjetar je stao da duva, čak je i kiša tada stala i ne čuje se kako kapi udaraju u metal, ne čuje se šuškanje vojnika, ne čuje se zvuk pomjeranja naše opreme, samo čujete BOV-ove kako rade na leru u mjestu“.

Prvi BOV se naslanja na pinca i gura ga sa puta. BOV se vraća u svoje tragove i kreću dalje.

„Prvi BOV odlazi, prelazi desetak metara, mi za njim, prelazimo desetak metara. I samo prasak, gazimo prednjim lijevim točkom na protivtenkovsku minu, posle djelića sekunde, gotovo istovremeno, pogađa nas projektil ručnog raketnog bacača“, kazao je Mišić.

Pogodak ručnog raketnog bacača je otkinuo kupolu BOV-a i bacio je sa nama trojicom desetak metara, a protivtenkovska mina je otkinula prednji lijevi točak vozila i prevrnula cio BOV težak oko devet tona na gornji dio.

Ništa ne boli, ne osećate strah

„Prva misao koja mi je prošla kroz glavu je bila da smo upali u zasjedu. Kupola pada na zemlju sa nama, mi ispadamo. Pošto ne znam kako i gdje sam pao, a oko nas su se čule detonacije i paljba iz pešadijskog naoružanja i dejstvovanje druga dva BOV-a, samo sam se skupio na mjestu gde sam pao i sačekao par trenutaka da se orijentišem i povratim od siline detonacije“, napominje Mišić.

Za to vrijeme, posade druga dva BOV-a dejstvuju iz svog raspoloživog naoružanja, nišandžije su dejstvovale iz topova, a posluga iz pješadijskog naoružanja i vrlo brzo razbijaju terorističku grupu.

Kako kaže potporučnik Mišić, sve je trajalo vrlo kratko.

„Moji vojnici i nišandžije ukazuju mi prvu pomoć i prvim BOV-om spuštaju u Batušu do saniteta. U tim trenucima ništa ne boli i ne osjećate strah“.

Povrijeđeni su prebačeni u Đakovicu, zatim u Prištinu, Niš i na VMA u Beograd. Svi povrijeđeni vojnici su se uspješno oporavili.

Mišić je ostao bez desne noge, tj. desne potkoljenice, a lijevo stopalo mu je bilo teško povrijeđeno.

„Mi smo se vratili sa Košara živi. Najveći heroji su ti momci koji su za otadžbinu dali najvrijednije što su imali, a to je život. Naš zadatak danas je da pričamo o njima. Pošto se kaže, umire dva puta – prvi put kada izgubimo život, a drugi put kada nas zaborave, naš zadatak je da ne dozvolimo da heroji umru drugi put“, završio je svjedočenje potporučnik Mišić.