Panaotović: „Koalicija sa DPS-om za Spajića bi bila političko samoubistvo, poštovanje ambasada korisno, a slijepa poslušnost pogubna“
Piše: Bojan Panaotović, sociolog i direktor Kulturnog centra Novog Sada
Parlamentarni izbori u Crnoj Gori potvrdili su splašnjavanje i eroziju šovinističke ideologije što se najprije očituje u nestanku sa političke scene SDP-a koji je već godinama udarna igla srbofobije, kao i u daljem opadanju podrške DPS-u.
Njegoš je govorio da je samoobmana ubitačna i za ljude i za narode. Ovih dana imamo priliku da prisustvujemo samoobmanjivanju lidera DPS-a koji osim što su dobili najmanje glasova u poslednjih trideset godina, prenebrijegavaju činjenicu da se nalaze u poziciji identičnoj nekadašnjim srpskim radikalima – koliko god da imaju glasova slaba vajda, jer niko neće sa njima u koaliciju a i međunarodni faktor ne gleda blagonaklono na njihovo učešće u vlasti.
Pusti snovi o tome kako bi ih Spajić mogao pozvati u koaliciju raspršiće se kao mehur od sapunice jer što god neko mislio o Spajiću izvjesno je da nije politički naivan i neznaven da na samom početku političke karijere izvrši političko samoubistvo i svoj pokret gurne u provaliju koalicijom sa partijom koja kontinuirano tone i koja nije učinila ništa da napravi otklon od srbofobije, sijanja mržnje prema SPC i korupcije velikih razmjera u sopstvenim redovima.
Imena onih koji predlažu koaliciju DPS-a i PES-a poput Jovane Marović i Veska Garčevića najbolja su preporuka Spajiću šta treba da učini ako želi da uništi svoju političku karijeru i trajno osakati PES.
Partnere za konstituisanje nove vlade najracionalnije je tražiti u strankama tridesetoavgustovske većine. Plodonosna je i politički dobra teza koju je ovih dana izneo bivši premijer Zdravko Krivokapić da bi trebalo formirati neku vrstu multietničke vlade.
Vjerovatno je Krivokapić tokom vremena sagledao i sopstvene greške za premijerskog vakta kada je iz konstituisanja vlade isključio DF slijepo sledeći instrukcije ambasada i inostranih centara moći. Poučen ovim iskustvom za Spajića bi bilo dragocjeno da poštuje i uvažava savjete ambasada ali da ih ne slijedi slijepo i bespogovorno.
Naime, pokazalo se da tvrdoglavo i opsesivno insistiranje na zabrani ulaska u vladu predstavnicima DF-a, pa čak i Demokrata vodi samo nestabilnosti i serijalu političkih provizorijuma koji za posljedicu imaju kontinuiranu nestabilnost Crne Gore. Jamačno nebo neće pasti ako predstavnici nekadašnjeg DF-a preuzmu ministarstva zdravlja, prosvjete i kulture, ali bi Spajićeva vlada dobila trinaest glasova u parlamentu i konačno bi se ukinula neka vrsta izvitoperenog i neracionalnog tabua o ulasku predstavnika Srba u vladu.
Nikad veći broj glasova stranaka nacionalnih manjina pokazatelj su činjenice da je nemali broj ljudi pod pritiscima, ucjenama i različitim stimulacijama godinama glasao za DPS, dok su sada konačno mogli da se opredijele slobodno, po sopstvenoj savjesti i u skladu sa svojim nacionalnim opredjeljenjima.
Kada Ibrahimović slavodobitno govori o svom, nesumnjivo odličnom izbornom rezultatu, zaboravlja da je isti, takođe i plod emancipatorskih tekovina litija i demokratskih promjena iz 2020. protiv kojih se on borio svim svojim snagama.
Demokrate i URA su postigli dobar izborni rezultat i bilo bi blagotvorno kada bi uspjeli da izglade odnose sa Spajićem i PES-om koji bi sa njima, nekadašnjim članicama DF-a, nacionalnim manjinama i SNP-om mogli da formiraju parlamentarnu većinu koja bi imala dve trećine u skupštini i mogućnost da donosi krucijalne zakone naročito iz oblasti pravosuđa.
Stavovi novoizabranog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, koji nesumnjivo crpe politički legitimitet na osnovu velikog broja glasova ostvarenih u oba izborna kruga, a koji govore o potrebi obračuna sa korupcijom, popravljanja odnosa sa Srbijom i blagotvornosti Otvorenog Balkana olakšavaju Spajiću posao i odluku jer te poruke, bez obzira na njihove trenutne političke i lične odnose stižu sa vrha države. A sve i da ne stižu, Spajiću je izvjesno jasno šta narod Crne Gore u velikoj većini misli o DPS-u, o vetu da neko uđe u vladu, o SPC, o dobrosusjedskim odnosima, na prvom mjestu sa Srbijom.
Suprotno mnogo puta ponovljenim tezama ovih dana, Crna Gora ne mora da uđe u zonu kontinuirane političke nestabilnosti, ali uslov za to je – zadržati autonomnost političkog odlučivanja i državnički dignitet, maksimalno poštovati i Eskobara i Lajčaka, ali sam odrediti sastav sopstvene vlade, nastaviti evropski put i poštovati sve međunarodno preuzete obaveze, udariti što jače u osinje gnezdo korupcije, jačati ekonomiju zemlje i napraviti multietničku vladu kao što Krivokapić reče i nestabilnost uopšte ne mora da bude crnogorska politička stvarnost – naprotiv!