Obojena revolucija

Piše: Nikola Vrzić

Rusija nas je upozorila šta nam se sprema. Isto upozorenje stiže s Majdana u Kijevu i od onih koji nam to spremaju. Tako da samo ostaje da se vidi da li umijemo da ih čujemo.

Primjer prvi

Društvenim mrežama je nedavno, od jednog mnogo pametnog telefona do drugog, od usta do usta, krenuo da kruži skrinšot veb stranice s mapom Srbije bez Kosova i, štaviše, bez Vojvodine, uz oznaku Svjetskog ekonomskog foruma, žute zvjezdice Evropske unije i propratnu napomenu nepoznatog kreatora dotičnog viralnog skrinšota da srpske vlasti sarađuju s jednima i drugima. Pa sledstveno i zaključak, osnovana sumnja, da zajedno rade i na otkidanju Vojvodine od Srbije.

Ispostaviće se, međutim, da su na sajtu o kome je riječ – eurodialogue.org – pomenute oznake samo nalijepljene kao što je moglo da se nalijepi i bilo šta drugo, znak „Ferarija“ na primjer, iako nikakve veze nema; da sajt ne samo što nije zvanični sajt bilo čega, nego je i potpuno anoniman, bez ikakve informacije o svom vlasniku ili tvorcu, ukratko, jedno prilično opskurno mesto u tom smislu njegove vjerodostojnosti kao izvora informacija, pogotovo ovakvih.

I još nešto: udarne vijesti na tom sajtu stare su desetak godina, a stranicu sa onom mapom obogaljene Srbije nije lako naći čak ni kada tačno znate šta tražite. Ne možete na nju da nabasate slučajno.

Dakle, neko se baš potrudio da to ubaci u naš javni prostor.

Primjer drugi

Po istoj je matrici, takođe ovih dana, krenula da kruži fotografija dokumenta, zvaničnog formulara, izjave o odbijanju vakcinacije djeteta, gdje, umjesto mame i tate koji su ukinuti, treba da se potpišu ”roditelj 1” i ”roditelj 2”.

Da ne dužimo: takav dokument ne postoji, čitava stvar je laž. Neko se poprilično potrudio da izgleda kao istina.

„Blumberg“ je u martu 2016. objavio poduži tekst o izvjesnom Andresu Sepulvedi, hakeru i (para)političkom aktivisti iz Kolumbije koji je ispričao kako je „manipulisao društvenim mrežama da bi stvorio lažne talase entuzijazma i ismjevanja“ targetiranih protivnika. „Moj posao“, ispričao je, „bili su prljavi rat i psihološke operacije, crna propaganda, glasine – čitava ta tamna strana politike za koju niko ne zna da postoji, ali svi mogu da je vide“.

Sepulveda je, kaže, uvidio da „glasači više vjeruju onome za šta misle da su spontani iskazi stvarnih ljudi na društvenim mrežama nego ekspertima na televiziji i u novinama. Znao je da nalozi mogu da budu lažirani, a trendovi na društvenim mrežama isfabrikovani… Mogao je da manipuliše javnom debatom jednostavno kao da pomera figure na šahovskoj tabli, ili, kako sam kaže, ‘kada sam shvatio da ljudi vjeruju onome što kaže internet više nego stvarnosti, otkrio sam da imam moć da navedem ljude da povjeruju u gotovo sve'“.

Pa je tako, primjera radi, prilikom nekih izbora u meksičkoj državi Tabasko, da bi smjestio konzervativnom katoličkom kandidatu za guvernera, napravio mrežu lažnih Fejsbuk naloga gej muškarca koji ga tobože podržavaju. Cilj operacije bio je da se „podrije povjerenje baze“ pravih glasača ovog konzervativnog kandidata, kojima je zbog onakve podrške on postao dovoljno sumnjiv da izgubi izbore.

„Sve vrijeme mi se i činilo da nešto nije kako treba“, rekao je „Blumbergu“ ovaj kandidat, Herardo Prijego, kada mu je predočen Sepulvedin iskaz.

Ona dva primjera, a to nisu i jedini primjeri koji postoje, predstavljaju dokaz da smo i mi izloženi operaciji za koju nismo ni svjesni da se sprovodi.

Jasno je i ko je njena meta – oni birači kojima nije svejedno kad vide Srbiju bez Kosova i Vojvodine i mamu i tatu zamijenjene roditeljima 1 i 2. Drugim riječima, ubjedljiva većina srpskog biračkog tijela, i, podjednako važno, posle odlaska Zorane Mihajlović i Dragana Šormaza, gotovo sto odsto glasača vladajuće stranke.

Sve je to baza čije se poverenje podriva kao jedan od oprobanih nužnih preduslova za bilo koji prevrat. Uključujući i onu vrstu prevrata koji su nam poznati kao obojene revolucije, što nam nije bilo poznato kada smo i sami bili njeni svjesni učesnici i nesvjesne žrtve.

Naime, tog 5. oktobra bili smo pred Skupštinom zbog svojih uvjerenja a ne zato što nas je bilo ko na to natjerao; nismo tada mogli da znamo da su baš takva naša uvjerenja, zato što su iskrena i zato što nas je mnogo, bila organizovano i bez našeg znanja i saglasnosti stavljena u službu ostvarenja tuđih ciljeva.

Olakšavajuća okolnost sada se sastoji u tome što znamo ono što tada nismo znali. Pa nam se zato i dogodilo da nam zemlja, počev od 5. oktobra uveče dok smo mi slavili oslobođenje a oni upadali u Narodnu banku Srbije, carinu, Trgovinski sud…, onako temeljno bude opljačkana kroz rasprodaju koju su razni dinkići, đelići, vlahovići i ostali preprodavci naše narodne imovine nazvali privatizacijom i tranzicijom, i povrh toga upregnuta u evropske i NATO integracije kojima je cilj da nas dovedu u jedino poželjno stanje potpune potčinjenosti. Zavisne od njihove pomoći i bespomoćne da se suprotstavimo bilo kojem zahtjevu koji pred nas postave.

I dodatna i naročito važna okolnost, koju sada imamo na svojoj strani a onomad je nije bilo, nalazi se u zvaničnim upozorenjima iz Rusije da se Srbiji sprema obojena revolucija. Najprije je to rekao ambasador Rusije u Srbiji Aleksandar Bocan-Harčenko, potom je na to isto iz Moskve, ispred Ministarstva spoljnih poslova Rusije, upozorila i Marija Zaharova.

Na njihove riječi naročitu bi pažnju trebalo da obrati onih 80 i kusur odsto Srba koji Rusiji vjeruju više nego antiruskoj propagandi njenih protivnika.

Ili pak vjerujemo da Rusija nema neke obaveštajne službe, i da pojma nema šta nam se sprema? Ili da je, na primjer, sklona da podrži nešto što nije u njenom interesu, već u interesu protivnika s kojima se nalazi u direktnom sukobu…

Tim prije što upozorenje iz Rusije potvrđuju upravo oni na koje nas Rusija upozorava. Eno ga, sa Majdana u Kijevu na ulicu u Beogradu poziva narodni poslanik Aleksandar Olenik.

I, za slučaj da simbolika tog čina nije dovoljna, crta znak jednakosti između kijevskog Majdana i protesta u Beogradu, kaže, „na Majdanu se branila i odbranila demokratija i evropska ideja u Ukrajini. Protestima u Beogradu branimo ideje demokratije i Evropske unije u Srbiji“.

„I samo da znate“, preteći poručuje u svom obraćanju, „ništa nije slučajno“.

Da li iko normalan, ko našoj zemlji išta dobro želi, želi Majdan u Beogradu? Ili ne zna odgovor na pitanje ko će kome nametnuti svoju agendu: ljudi koji šetaju u znak svog protesta, ili oni koji im govore gdje da šetaju. Što onda i učine.

Naravno da svako ima i takvo pravo, nego, ako zaista „ništa nije slučajno“, treba podsjetiti da je na Majdanu prolivena i krv. Taj 20. februar 2014, zapravo, pokazao se kao prekretnica za uspjeh prozapadnog puča koji je uslijedio jer je raspalio gnijev mase i ostalih ubačenih elemenata. Da bi godinama kasnije čak i glavni NATO tink-tenk, Atlantski savet, bio primoran da primijeti kako ćutanje pučističkih vlasti o pravim krivcima za masakr „izaziva pitanja a mnogi ga smatraju i de fakto zataškavanjem“. Dok je Ivan Kačanovski sa Univerziteta Otava u Kanadi u svojoj detaljnoj studiji i definitivno utvrdio da su demonstranti ubijeni sa položaja koje su držali sami demonstranti. To jest, oni koji su ih zloupotrebili za ostvarenje svog cilja čijim krvavim posledicama sad prisustvujemo.

Eskalacija na Majdanu, inače, dogodila se kad je mirno rješenje krize bio nadohvat ruke a broj demonstranata počeo da opada.

Uskoro će početi sezona godišnjih odmora i broj učesnika protesta u Beogradu neminovno će se osuti. Što znači da njihovi organizatori imaju samo još par nedelja da probaju nešto da postignu. Namerna radikalizacija situacije, za koju će naravno biti optužena suparnička strana, pogotovo imajući u vidu onu pretnju s Majdana da „ništa nije slučajno“, predstavlja opasnost čije postojanje ne smijemo da isključimo.

Daj Bože da griješimo. I neka nam je u pomoći. Ali prije svega – pamet u glavu, sad, kad znamo da je operacija u toku.