Uspješna premijera nove predstave studentskog teatra, “Desert flower”, na velikoj sceni KIC-a “Budo Tomović”

Studentski teatar iz Podgorice se i ove godine predstavio novim pozorišnim projektom, predstavom “Pustinjski cvijet”, po tekstu i režiji Dragana Koprivice.

Neformalna dramska grupa od deset entuzijasta, među kojima su ovog puta i doktori nauka, prosvjetni radnici i politikolozi, premijeru je izvela na velikoj sceni KIC-a „Budo Tomović“ uz aplauze na otvorenoj sceni.

Cjelokupni komad u žanru psihološke drame apsurda otvara pitanje kuda ide savremena civilizacija u svjetlu pomjerenih kriterijuma. Pritom uz vječnu prijetnju povampirenja nasilja i nacizma čak među običnim, tzv. malim ljudima iz sjenke. I to u mikrosredinama, kakva je, na primjer, usamljena željeznička stanica na čvorištu ukrštanja vozova u pustinji, daleko od civilizacije i svakog nadzora.

Koprivica je u tekstualnom predlošku pošao od dramske atmosfere, u kojoj dominira osjećaj latentne opasnosti po živote tri putnice na željezničkoj stanici u pustinji, koje su sišle radi presijedanja u sljedeći voz za Zapad, i ušle u restoran ne očekujući od osoblja nikakve oblike nasilja. Pritom se, u funkciji lajtmotiva, javlja opsesivna čežnja glavne junakinje za vozom spasa, koji će jednom stići u stanicu i najzad odvesti nju i dvije kćerke u civilizaciju.

Očajnička borba majke protiv konobara, s kojima se ne razumije od prvog susreta, rezultira mentalnim i fizičkim okršajima, uz otpor nasilju pri kojem niko od aktera drame ne može za sebe ustvrditi da je mentalno uravnotežen. Upravo stoga glavna junakinja i osoblje, kao refrenom, optužuju jedni druge riječima: „Ti si lud!” i “Ti si luda!“, a potom svi likovi pitaju i gledaoce „A jeste li i vi ludi..?!“.

Uz košmarna dešavanja, groteskno djeluje indolentno ponašanje obje kćerke, opsjednute mobilnim telefonima, poput mladih u našoj sredini. A to za posljedicu ima urušavanje nivoa komunikacije, alijenaciju među generacijama, pri čemu klasični oblici vođenja dijaloga bivaju “prevaziđeni”.

Zbog cjelokupne atmosfere komad prerasta u svojevrsnu opomenu i oznaku vremena u kojem živimo, uz osjećaj opšte nesigurnosti, zebnje za vlastite familije i zapitanost kuda ide današnje društvo.

Jedna od više metafora “Pustinjskog cvijeta” data je i kroz iščekivanje voza za Zapad, kao simbola voza spasa, ali asocira i na sve rizike nekritičkog puta ka zapadnim vrijednostima, koje mogu imati i funkciju bumeranga.

Ova psihodrama apsurda prepoznaje oštećene sisteme vrijednosti, a time i neke tragične storije sa zapadnih i balkanskih destinacija.

Po snazi scenske empatije, u ulozi druge konobarice, istakla se Ljiljana Grbović, profesor srpskog jezika i književnosti.

Posebno, u ulozi majke, kao glavne junakinje, zablistala je Marija Đuranović, koja je, inače, doktorirala u Beogradu na farmaciji, i angažovana je kao saradnik u nastavi na Univerzitetu Crne Gore. Iako joj je ovo prva uloga, Đuranović je na sceni, kao izraziti talenat, ostavila sjajan utisak i nagovijestila svoje učešće u novim dramskim projektima.