Kosovo i nasilje

Piše: Darko Đogo

Jedna od najupadljivijih narativnih promjena kod slučajnosrpskih apologeta „priznavanja kosovske realnosti“ kojoj čovjek može da svjedoči u neposrednom ličnom iskustvu jeste ona koncentrisana na opravdanost okupacije naše pokrajine od strane NATO vojski i legalizovanih albanskih paravojski.

Dok su stariji autošovinisti uglavnom bespogovorno reprodukovali propagandne mantre o Račku, „genocidu“, „ratnim zločinima MUP-a i VJ“, njihovi mlađi nastavljači se najčešće ne „zamaraju“ tom vrstom apologije.

Za najmlađe zagovornike „oproštaja sa Kosovom“ stvar je legitimna samim tim što je takva, a to što je takva nasiljem ne kompromituje na etičko-političkom planu samu stvarnost: „nasilje“ se u tom slučaju čini kao sastavni dio kosmičkog tkiva i društvenog procesa, kao svojevrstan samorazumljiv (možda samo malčice nepoželjan ali podnošljiv) način komunikacije među ljudima. Naročito ako to nasilje nije nad nama. A dakako da i nije nad nama jer „mi“ i ne postojimo.

Postojimo samo ja i moj kapućino (u Pogorici: dojč). Zato će se naš sagovornik, stojički miran kada mu obrazlažete moralnu problematičnost „kosovske“ nezavisnosti ili šovinističkih napada na Kijevo-pečersku lavru samo hladno nasmijati kroz originalne, znaš, Ray Ban naočare, pogledaće svoje ogoljene članke i reći: „šta ćemo, ratova je uvijek bilo“. Velika je vjerovatnoća da će se za par minuta brecnuti na konobara zbog neadekvatnosti šlaga u svojoj kafi a zatim mirno nastaviti usmenu disertaciju o neuspjehu hrišćanstva da bude na strani slabih i obespravljenih.

„Jesi li spreman za novi rat?“

Nasilje, međutim, ne samo da može biti „moralno neutralno“ unutar najvažnije (i konstantno marginalizovane) društvene teme koju srpski narod danas ima – one o potrebi beskompromisne odbrane Kosova i Metohije i odbacivanju njemačko-francuskog plana za brisanje srpskog identiteta.

Ono je svojevrstan argument za prihvatanje plana: u momentu kada vaš sagovornik uvidi da taktika „nećemo imati investicije“ ne daje odgovarajuće rezultate, u igru ulazi argument iz nasilja: „jesi li ti spreman za novi rat?“.

Svi odgovori nakon ovog pitanja su „netačni“ jer za sagovornika postoje samo dvije opcije: „jesam“ i „nisam“.

Prva te čini užarenom glavom, ratnim huškačem, zagovornikom smrti tuđe djece i nasilnikom (nikako nevoljnim i užasnutim svjedokom jednog rata i čovjekom svjesnim da je svaki oružani konflikt mjesto stradanja, ali i svjedokom nemogućnosti da stojiš po strani kada tvoj narod strada).

Druga te čini identičnim svome sagovorniku – „realnim čovjekom“, tj izdajnikom radi većeg moralnog (i materijalnog) dobra.

Treća opcija – zaustavljanje dalje erozije ionako erodiranog prisustva Srbije na Kosovu i Metohiji bez upuštanja u ratne aktivnosti koliko je god to moguće – ne smije biti ni spomenuta.

Jer osnovna premisa argumenta o realnosti nasilja računa sa time da nasiljem ne upravljamo mi nego neko drugi (oni ka kojima težimo). To bi, u osnovnoj logici, pobilo svaki moralni prigovor protiv „Miloševićeve represije“ i „velikosrpskih ambicija“ kao krivaca za „ratove devedesetih“ a implikovalo bi i bespredmetnost integracija sa jednom agresivnom Moći. No logika prestaje tamo gdje počinje Megalopolis. Tamo samo postoje disperzija i kristalizacija pojmova, shodno njihovoj upotrebljivosti.

Nasilje je svuda, krivica za nasilje je svačija. Tu mantru slušamo od Vračara i Mladenovca kao još jedno svjedočanstvo demonske moći postmoderne da naizvrat preokrene svaku misao hrišćanskog viđenja svijeta.

Nasilje je svuda i svi učestvujemo u njemu znači da je ono sveopšte i neuhvatljivo, da ga je teško lokalizovati a samim tim i boriti se sa njim. Kada se ono lokalizuje – onda se uvijek izabira samo jedna kulturna ili politička forma njegove manifestacije.

Izvan svake sumnje stoji dijagnoza koja upozorava da nasilnim sadržajima iz crnih hronika nije mjesto u udarnim političkim terminima. Nemoguće je braniti pikantnost sa kojima se nakon svake tragedije ili uspješne policijske akcije javnost zasipa detaljima bestijalnosti organizovanog kriminala.

Podjednako je tačno i primjereno reći da se domaća televizijska produkcija naglo okrenula od porodične (melo)drame u novocrnotalasnu romantizaciju društvenih bespuća i kriminala. No to nije stvar domaće produkcije po sebi jer je tu „domaći“ samo jezik.

Cjelokupnoj kulturnoj produkciji Megalopolisa zajednička je osnovna premisa postmoderne duhovnosti – ne postoje dobro i zlo već „kuća Lanister“ i „kuća Stark“ (a između njih sve što već biva: nasilje, incest, prevara, rat – sve što ljudi i „inače rade jedni drugima“). Jer nisu „Senke nad Balkanom“ samo estetski već i etički osloljene na Birmingemsku bandu.

„Južni vetar“ se ne doziva toliko sa „Kumom“ koliko sa „Vikinzima“. Dobro i zlo koje su „u oku posmatrača“ i Rortijeva istina kao „ono sa čime možemo da se izvučemo kod svojih sagovornika“ podjednako su dezorijentišuće i podjednako anti-etička osnova gotovo cjelokupne savremene produkcije masovne kulture.

Ako kultura inače stvara vrijednosti, onda kultura usmjerena na brisanje koncepta vrijednosti neminovno ima svoje posljedice. Razmišljati o takvom stanju kao specifikumu srbofone popularne kulture smisleno je koliko i poimanje da kulturna emanacija (ili radijacija) jednog filma ili pjesme umanjiti ako taj film ne titlujemo ili tu pjesmu ne prepjevamo.

Dakle, niti se nasilje „omaklo“ srpskoj medijskoj sceni niti se ono „omaklo“ Megalopolisu. NJegova neprekidna kvantna disperzija i kristalizacija sastavni je dio upravljanja nasiljem kojim se stvaraju slike i predodžbe.

Sličnu igru disperzije i kristalizacije Megalopolis uvijek igra i sa pojmom krivice (i odgovornosti). Dostojevski je htio da nas upozori na posljedice društva u kome živimo – društva koje je već sasvim odbacilo kao „zastarjele“ hrišćanske koncepte vrline i poroka, dobrote i grijeha (čak i na osnovnom semantičkom planu, „strast“, „porok“ i „grijeh“ su lišeni svojih negativnih konotacija).

„Svi smo krivi“ ne znači ništa

Svi smo krivi za sve trebalo je da nas pozove da preuzmemo krst drugoga čovjeka. No sveopštost grijeha znači i njegovo ukidalje (sjetimo se samo Mešinog dajdže Muharema i njegovog prokletstva zbog svijesti da je jedini iz svog streljačkog voda pucao u zemljaka – „da su pucali svi, krivica bi bila zajednička, pa pomalo i ničija“).

„Svi smo krivi za sve“ ne znači više: preuzeću drugog čovjeka i težinu njegovog života na mene svjestan da stojim na razmeđu božanske ljubavi i čovjekovog ambisa.

Svi smo krivi za sve danas je drugi oblik sveopšteg uvjerenja da niko nije kriv ni za šta. Da li ćemo nakon što to kažemo zaustaviti neku tinejdžerku tuču, maltretiranje u tramvaju, opomenuti nečije dijete da se na ulici ne psuje (pod uslovom da i sami nismo zaboravili da se pristojnost govora ne sastoji u prestoničkim govornim navikama već u biranju rječnika i tona)? Da li će se nasilje i dalje pojavljivati tamo gdje smo na njega svikli i iznenaživati nas tamo gdje mu nikako nije mjesto?

Šta će postati drugačije nakon Vračara i Mladenovca na duge staze u srpskom društvu? Da li će politički odjeci imati svoje društvene posljedice? To je, naročito gledano izvan Beograda, teško reći.

No brzinom kojom se smjenjuju vijesti i preokupacije, teško je pretpostaviti. Kaleidoskop dnevnih, brzodolaznih i brzoprolaznih opsesija čini da nova vijest o pretučenom ili šikaniranom Srbinu na Kosovu i Metohiji više ne uzbuđuje nikoga, ne začuđuje nikoga, ne predstavlja vijest.

Nasilje – da bi bilo nasilje – mora imati odgovarajuću adresu stanovanja tj dešavanja, i samo mora biti dogođeno unutar političkog prostora prvog reda, ne na periferiji interesovanja ili u nešrijatnom podsjetniku na „tešku prošlost“.

Borba protiv nasilja nemoguća je u društvu koje bi da se bori protiv nasilja na Dunavu i Savi ali koje ni ne vidi ili se ni ne čudi nasilju na Ibru. Zato nije dovoljno isključiti nekoliko kanala Megalopolisa već vratiti etički koordinatni sistem. Ono što se zove Zavjet.