Decenija borbe: Kako se DF jedini na ulici tukao sa mafijom!
Sada već davne 2012. godine, na mjestu predsjednika i premijera bili su funkcioneri Demokratske partije socijalista, a Milo Đukanović je bio gospodar života i smrti u Crnoj Gori. Sve poluge vlasti držao je režim, a dešavala su se brojna ubistva koja su do danas ostala nerasvijetljena.
Ili si bio sa njima ili je mogao da te pojede mrak.
U takvim okolnostima Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija i Pokret za promjene prave opozicioni savez koji nazivaju Demokratski front. Prilaze mu i mnoge nestranačke ličnosti, a za lidera biraju Miodraga Lekića.
U pitanju su bile stranke koje nisu imale isti stav o svim političkim pitanjima, poput glasanja za Ustav Crne Gore ili članstvo zemlje u NATO-u, ali to ih nije spriječilo da se ujedine protiv istog političkog protivnika.
Slijede godine velikih borbi protiv sistema koji ih nimalo nije štedio, pa su u tim godinama hapšeni, nepravedno osuđivani, na njih je bacan suzavac, dobijali su batine od policije, a režim je išao čak dotle da ih proglasi za državne neprijatelje i teroriste.
Prošlo je 11 godina i savez od prekjuče više ne postoji, jer su partije proglasile da su svoj cilj – smjenu Đukanovića – ostvarile, te da je trenutak da svako ode svojim putem. Ali, krenimo redom.
HEKTOLITRI POPIJENOG SUZAVCA
Da će Demokratski front postati ozbiljna pretnja režimu Mila Đukanovića bilo je jasno već te 2012. godine na parlamentarnim izborima. Poslije DPS-a koji je imao najbolji rezultat, DF je bio sledeći sa više od 20 odsto glasova uprkos neravnopravnom položaju u izbornoj trci.
Đukanović je opet sjeo u premijersku poziciju, ali se DF spremao za predsjedničke izbore 2013. godine kada je u trci učestvovao njihov kandidat Lekić nasuprot Filipu Vujanoviću.
Obje strane proglasile su pobjedu, ali je ona na kraju pripala Vujanoviću vrlo spornim rezultatom od 51,21 odsto naspram 48,79 odsto.
Slijede nove četiri godine apsolutne vlasti DPS-a u kojima Demokratski front nije posustajao u svojoj borbi. Savez je 2015. godine pozvao ostale opozicione partije na proteste, međutim, niko od njih se nije odazvao. Poziv su odbile i Socijalistička narodna partija i Lekić koji je u međuvremenu osnovao svoju partiju, ali i Aleksa Bečić koji je vodio Demokrate Crne Gore. Tako je Front ostao usamljen u borbi protiv daleko jačeg protivnika.
Zahtjev protesta bio je jedan – ostavka vlade Mila Đukanovića i formiranje prelazne koja bi pripremila nove fer izbore. Protesti su počeli krajem septembra i trajali čak 21 dan.
Predstavnici Fronta su odlučili da ostanu ispred Skupštine sve dok njihov zahtjev ne bude ispunjen. Postavili su šatore i poručili: pobijedili smo strah, borimo se za demokratiju i fer izbore.
Protesti će kulminirati 24. oktobra, kada je jedan od lidera Fronta Milan Knežević uputio zahtjev Đukanoviću i predsjedniku parlamenta Ranku Krivokapiću da u roku od 45 minuta odgovore na njihove zahtjeve. Kako odgovora nije bilo, Mandić je pozvao poslanike da uđu u Skupštinu.
Međutim, policija nije htjela da omogući ulaz u parlament, i tada dolazi do velikog sukoba demonstranata i policije. Pripadnici Specijalne antiterorističke jedinice će brutalnim napadom na demonstrante rasturiti do tada mirne proteste.
Policajci su cijele noći jurili ljude po ulicama Podgorice, bacali suzavac i šok bombe. Uhapšeni su jedan od lidera Demokratskog fronta Andrija Mandić i poslanik Slaven Radunović. Vlast je proteste ocijenila kao rušenje države, a predstavnike Demokratskog fronta proglasila za državne neprijatelje. Ovi protesti bili su početak revolucije koja će srušiti Đukanovića.
JEDINI KOJI SU SMJELI DA KAŽU ĐUKANOVIĆU U LICE: „MILO, LOPOVE“
U Skupštinu Crne Gore u maju 2016. dolazi premijer Đukanović da predstavi nove ministre u svojoj vladi. Tek što je pokušao da izusti pred govornicom, poslanici DF su ustali i počeli da skandiraju „Milo, lopove“. Bio je to uobičajeni slogan na protestima, ali do tada niko nikada Đukanoviću to nije izgovorio u lice.
Na to je Đukanović odgovorio: „Bravo kreteni“, ali je skandiranje nastavljeno, pa je umalo došlo do tuče, jer jer poslaniku Branku Raduloviću premijer poručio: „Ćuti idiote“.
Da je Đukanović teško doživio ovaj napad biće jasno nekoliko mjeseci kasnije, na parlamentarnim izborima u oktobru te godine. Tada će režim odlučiti da upregne sve poluge svoje moći da se obračuna sa Demokratskim frontom.
Za te izbore Front je spremio slogan „Mi ili on“ sa slikom Đukanovića.
Međutim, tek što su otvorena birališta 16. oktobra, izvJeštaje o izlaznosti prekidaju vijesti kako je u zemlji pokušan državni udar i da su pojedini članovi organizacije uhapšeni. Bio je to početak obračuna u kojem je režim iskoristio poluge u sudskoj vlasti.
Uz lažne svjedoke sumnjive kriminalne prošlosti, pohapšeni su ljudi čija je jedina krivica bila što su se uoči izbora našli u Podgorici. Napravljena optužnica po kojoj su organizatori nemira koji se nikad nisu ni desili bili lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević.
Međutim, optužnica je začinjena i obračunom sa Rusijom, pa su tako navodni organizatori bili Rusi čiji identitet nije do kraja utvrđen, osim nekih kopija pasoša čiju vjerodostojnost niko nije mogao da potvrdi.
Navodno, plan je bio da se nekoliko stotina ljudi usprotivi policiji koja broji 5.000 pripadnika, da upadnu u Skupštinu i ubiju Đukanovića. Ostalo je misterija zašto bi Đukanović u noći izbora bio u parlamentu umjesto u izbornom štabu, kako je moguće da šačica ljudi razbije policiju, kao i gdje je oružje kojim bi izvršili ovaj udar.
Organizovan je javni prenos suđenja, prvi put u istoriji Crne Gore. Na početku procesa sudija je pitala okrivljene da se izjasne koje su nacionalnosti, a zanimljivo je što su svi do jednog bili Srbi.
Hapšenja su pomogla su da DPS opet pobijedi na izborima, jer su sebe predstavili kao branioce države.
Slijede mučne godine suđenja u kojima nije poštovana prezumpcija nevinosti. Umjesto da tužioci dokazuju da su okrivljeni krivi za navodni državni udar, javnost je već pripremljena za osuđujuću presudu, pa su pripadnici Fronta morali da dokazuju svoju nevinost. Osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne, ali je slučaj vraćen na ponovno suđenje.
Četiri godine kasnije, tadašnji glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić je u penziji, a njegov pomoćnik Saša Čađenović je uhapšen pod sumnjom da je član kriminalnog klana. Svjedok saradnik koji je optužio lidere DF-a da su planirali državni udar Saša Sinđelić je na izdržavanju višegodišnje zatvorske kazne u Hrvatskoj zbog ubistva.
MISIJA JE ZAVRŠENA USPJEŠNO
I dok su pripadnici Fronta proglašavani državnim neprijateljima, niko od njih nije posustao u otporu režimu. U takvoj atmosferi pritisaka, hapšenja čak i članova njihovih porodica, dočekali su sledeće parlamentarne izbore, 30. avgusta 2020. godine kada je režim Đukanovića napokon smijenjen.
Na pitanje šta je u borbi bilo najteže, za RT Balkan jedan od lidera Demokratskog fronta Milan Knežević kaže da mu je najteže bilo kada su mu uhapsili majku, jer su čekali da napusti Crnu Goru, a ona ostane sama.
„Cilj je ostvaren uz velike žrtve, ali sloboda nikada nije pjevala kao sto su sužnji pjevali o njoj„, kaže Knežević koji je u zatvoru proveo četiri mjeseca jer je politički osuđen. U Spužu je napisao i zbirku pesama „Robijaški refreni“.
Ubijeđen je Knežević da ova knjiga ne bi nikada bila napisana da nije bio u zatvoru i da nije imao iskustva sa kafkijanskim procesima u kojima se našao zajedno sa svojim kolegama iz Demokratskog fronta.
Represija Đukanovićevog režima poslužila mu je kao inspiracija i za knjigu „Obala nesanice“ o zaslijepljenoj naciji, opčinjenoj ljubavlju prema Velikom vođi i misiji jednog malog naroda.
Na pitanje kako misli da će istorija pamtiti taj politički savez, Knežević odgovara: „Definitivno smo ostavili trag u istoriji jer smo jedini savez koji je svojim životom svedočio političku borbu“.
(rt)